Kad ljubav postane teret: Priča o izborima, granicama i porodici
“Ne mogu više, Ivane!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam pokušavala zadržati suze. “Ne mogu živjeti ovako!”
Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, ruke su mu bile stisnute u šake. Njegove oči, nekad tople i pune razumijevanja, sada su bile hladne i odlučne. “Ona je moja majka, Jasmina. Neću je ostaviti samu da umre u nekoj ustanovi. Ako ti to ne možeš prihvatiti, onda… onda možda više ne možemo biti zajedno.”
U tom trenutku, sve što smo gradili dvanaest godina braka počelo se rušiti. Sjećam se dana kad smo se vjenčali u maloj crkvi u Travniku, kako smo obećali jedno drugome da ćemo biti tu u dobru i zlu. Ali nitko me nije pripremio na ovakvo zlo.
Ivanova majka, Mara, bila je uvijek snažna žena. Ali posljednjih godinu dana bolest ju je pretvorila u sjenu one osobe koju sam poznavala. Liječnici su rekli da ima rijetku neurološku bolest – gubi pamćenje, halucinira, ponekad ne zna ni tko je ni gdje je. Nekoliko puta je nestala iz kuće; tražili smo je po cijelom naselju, a jednom su je pronašli policajci na autobusnoj stanici u Zenici.
“Jasmina, ona nema nikoga osim mene,” Ivan je tiho rekao dok je gledao kroz prozor. “Ti znaš kakav je naš zdravstveni sustav. Domovi su puni, osoblje nema vremena ni za osnovnu njegu. Ne mogu joj to napraviti.”
“Ali što je s nama? Što je sa našim životom? Naša djeca su još mala! Sara ima devet godina, Amar šest! Sjećaš li se kad je Mara prošli put vikala usred noći da joj netko krade stvari? Djeca su bila prestravljena!”
Ivan je šutio. Znao je da govorim istinu. Ali njegova odanost majci bila je jača od svega.
Te noći nisam spavala. Čula sam Maru kako šeta po hodniku, šapuće sebi u bradu i povremeno ispušta čudne zvukove. Srce mi se stezalo od straha i tuge. Nisam znala što je ispravno – biti dobra snaha ili zaštititi svoju djecu i sebe?
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Mara je jednom izašla iz kuće dok sam kuhala ručak. Nisam ni primijetila dok nije zazvonio telefon – susjeda Azra ju je pronašla kako sjedi na klupi ispred džamije i plače.
“Jasmina, moraš nešto poduzeti,” rekla mi je Azra kasnije tog dana. “Vidim te svaki dan – umorna si, iscrpljena. Djeca su nervozna. Ne možeš sve sama nositi na leđima.”
Pokušala sam razgovarati s Ivanom još jednom.
“Molim te, hajde da razmislimo o nekoj pomoći – možda možemo platiti nekoga da dolazi nekoliko sati dnevno? Ili barem da Mara bude u domu dok ne nađemo bolje rješenje?”
Ivan me pogledao kao da sam ga izdala.
“Ti bi moju majku poslala među strance? Da umre sama? Kakva si ti to žena? Kakva si majka?”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći. Samo sam plakala.
Nekoliko dana kasnije došao je s koferom u ruci.
“Ako ne možeš prihvatiti moju majku, onda ne možeš ni mene. Odlazim kod nje. Razvodimo se.”
Djeca su plakala, molila ga da ostane. Ja sam stajala kao ukopana, osjećajući se kao najgora osoba na svijetu.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako su otišli. Kuća je tiha, previše tiha. Nedostaje mi Ivan, ali još više me boli što sam morala birati između vlastite porodice i vlastitih granica.
Ponekad se pitam – jesam li mogla više? Jesam li trebala žrtvovati sebe do kraja? Ili sam napokon prvi put u životu izabrala sebe?
Što vi mislite – gdje prestaje dužnost prema porodici, a počinje pravo na vlastiti mir? Je li ljubav uvijek žrtva ili ponekad moramo reći “dosta”?