Kad ljubav postane rat: Priča o alimentaciji koja je razdvojila moju porodicu
“Neću ti dati ni kune više nego što sud odredi!” vikao je Damir, tresući vratima dok je izlazio iz stana. Lana je stajala iza mene, stisnutih šaka, suznih očiju. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je nemoć – nemoć da zaštitim svoje dijete od svijeta odraslih koji joj je postao pretežak.
Nekad smo Damir i ja bili nerazdvojni. Sjećam se ljeta na Jadranu, kad smo zajedno sanjali o kući na moru i velikoj porodici. Ali snovi su se rasplinuli čim su stigli prvi računi, kad su počele svađe oko novca, oko toga tko više radi, tko više daje. Nakon što sam ostala bez posla u banci, Damir je sve češće kasnio kući, a ja sam osjećala kako se zid između nas diže sve više.
Razvod je bio neizbježan. Sudnica u Zagrebu bila je hladna, a riječi odvjetnika još hladnije. “Gospođo Ivana, tražimo alimentaciju od 2.000 kuna mjesečno za Lanu.” Damir je samo slegnuo ramenima, gledajući kroz mene kao da sam zrak. “To je previše! Ja imam svoje troškove!”
Nakon presude, sve se promijenilo. Damir je kasnio s uplatama, nekad bi uplatio samo pola iznosa, nekad ništa. Svaki put kad bih ga nazvala, razgovor bi završio svađom.
“Damire, Lana treba nove cipele za školu. Znaš da raste kao iz vode.”
“Ivana, nemam sad! Znaš li ti koliko meni ostane kad platim stan i auto? Neka ti tvoja mama pomogne!”
Moja mama, Jadranka, živjela je u Osijeku i sama jedva spajala kraj s krajem od penzije. Ali Damir nije mario za to. Njegova majka, gospođa Marija, uvijek bi ga branila: “Ivana, ti si ta koja si rasturila brak. Damir radi dan i noć!” Nikad nije pitala kako je Lani.
Lana je sve više šutjela. Nekad vesela djevojčica, sad je crtala samo sive oblake i kišu. Učiteljica me pozvala na razgovor: “Gospođo Ivana, Lana se povukla u sebe. Ne priča s djecom. Jeste li primijetili nešto kod kuće?”
Kako da joj objasnim da kod kuće više nema smijeha? Da svaka subota kad Lana ide kod oca završava njenim suzama? “Mama, tata viče na mene kad pitam za tebe. Kaže da si sebična. Ja ne želim birati između vas!”
Jedne večeri, dok sam slagala Lanu na spavanje, pitala me: “Mama, hoćemo li ikad opet biti svi zajedno?” Nisam imala snage slagati joj.
Moji prijatelji su se povukli – neki su stali na Damirovu stranu jer su radili s njim u firmi, drugi su jednostavno nestali jer nisu znali kako mi pomoći. Ostala sam sama s osjećajem krivnje i bijesa.
Jednog dana stiglo mi je pismo iz Centra za socijalnu skrb: “Pozivamo vas na razgovor zbog neplaćanja alimentacije.” Srce mi je preskočilo – nisam ja ta koja ne plaća! Ali Damir je prijavio da mu ne dopuštam viđanje Lane. Laž! Svaki put kad bi došao po nju, kasnio bi satima ili bi otkazao u zadnji čas.
Na razgovoru u Centru sjedili smo jedno nasuprot drugom kao stranci. Socijalna radnica, gospođa Senada, gledala nas je preko naočala: “Gospodine Damire, vaša kćer ima pravo na oba roditelja i na sigurnost. Gospođo Ivana, jeste li spremni na kompromis?”
Damir je odmahnuo glavom: “Neću plaćati više! Ona troši novac na sebe!”
“Damire! Sve što imam ide na Lanu! Pogledaj joj cipele! Pogledaj kako je smršavila!”
Senada nas je prekinula: “Ovdje nije riječ o vama dvoje nego o djetetu koje pati. Ako ne možete dogovoriti mirno rješenje, sud će odlučiti.” Izašla sam iz Centra drhteći od bijesa i srama.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svog oca koji me učio da uvijek budem poštena i borim se za ono što je ispravno. Ali što ako borba uništi ono malo što nam je ostalo?
Lana je počela mokriti u krevet. Pedijatrica mi je rekla da je to često kod djece razvedenih roditelja. “Najvažnije je da osjeti sigurnost kod vas,” rekla mi je tiho.
Ali kako da joj dam sigurnost kad ni sama nemam mira? Kad svaki dan brojim kune do kraja mjeseca? Kad me susjedi gledaju ispod oka jer znaju sve o našem razvodu?
Jednog dana Lana mi je donijela crtež: ona između mene i Damira, ali između nas velika crvena crta. “To sam ja kad ste vi ljuti jedno na drugo,” šapnula je.
Tada sam odlučila – moram nešto promijeniti. Pristala sam na obiteljsko savjetovanje i pozvala Damira da dođe zbog Lane. Prvi put nakon dugo vremena gledali smo se bez mržnje.
“Ivana… možda nisam bio fer prema tebi ni prema Lani,” rekao je tiho nakon sastanka s terapeutkinjom Mirelom.
“Samo želim da Lana bude dobro,” odgovorila sam.
Nije bilo lako – još uvijek kasni s alimentacijom, još uvijek ima dana kad ne razgovaramo normalno. Ali Lana se polako vraća sebi – opet crta sunce i cvijeće.
Ponekad se pitam – koliko nas još ima poput mene? Koliko djece svaku noć sanja pomirenje svojih roditelja? Je li moguće ikad zaboraviti bol koju nam nanesu oni koje smo najviše voljeli?