Kad kasno rodiš sina: Priča o ljubavi, krivnji i izgubljenom povjerenju
“Davor! Dosta je! Nećeš mi više tako govoriti!” viknula sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se stisnule oko kuhinjske krpe. On je stajao nasuprot mene, visok, s tamnim očima koje su me gledale s prezirom. Imao je tek sedamnaest, ali u tom trenutku bio je stranac u vlastitoj kući.
“Šta ti znaš o meni? Nikad nisi bila tu kad sam te trebao! Samo si me zatrpavala stvarima!” bacio je torbu na pod i zalupio vratima svoje sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan u Novom Zagrebu, kao da je netko razbio staklo u meni.
Sjedila sam za stolom i gledala u praznu šalicu kave. Moj muž, Željko, šutke je sjedio preko puta, gledao kroz prozor. Nije rekao ništa, ali sam osjećala njegovu tišinu kao osudu. Zajedno smo prošli godine neplodnosti, bolnih pokušaja i neuspjelih nadanja. Kad sam napokon ostala trudna s četrdeset, činilo se kao čudo. Davor je bio naše sunce nakon dugih godina kiše.
Ali sunce može i spaliti.
Od prvog dana trudili smo se da mu ništa ne fali. Prva igračka bila je najskuplja u dućanu. Prvi bicikl – naručen iz Njemačke. Rođendani su bili spektakli za cijelo susjedstvo. Kad bi plakao, trčala bih k njemu kao da mu život ovisi o tome. Kad bi nešto poželio, Željko bi odmah išao u trgovinu.
“Snježa, možda pretjerujemo?” znao bi reći Željko dok bih pakirala još jedan poklon za Davora.
“Ne možemo mu uskratiti ono što smo mi čekali cijeli život,” odgovarala bih tvrdoglavo.
Sada, kad ga gledam kako mi okreće leđa, pitam se gdje smo pogriješili. Nije imao braće ni sestara. Nije imao s kim dijeliti ni igračke ni pažnju. Sve je bilo njegovo – i ljubav i frustracije.
Prvi put sam osjetila da nešto nije u redu kad je imao deset godina. Pozvala sam ga da mi pomogne postaviti stol za ručak.
“Zašto ja? Neka tata to napravi!” odgovorio je bez trunke srama.
Željko me pogledao i slegnuo ramenima. “Pusti ga, još je mali.” I pustila sam ga. Idućih godina nastavila sam popuštati – izbjegavala svađe, kupovala mir poklonima i slatkišima.
Ali sada više nema mira.
Davor je postao zahtjevan, sebičan i nezahvalan. Svaka sitnica bila mu je povod za ljutnju. Kad sam mu rekla da nema novca za novi mobitel, bacio je stari kroz prozor. Kad sam ga zamolila da pomogne baki Ankici oko drva na vikendici u Gorskom kotaru, rekao je: “Nisam ja tvoj sluga!”
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Željko je tiho rekao:
“Snježa… možda smo ga previše voljeli na pogrešan način?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Može li ljubav biti pogrešna?”
“Može kad dijete ne nauči što znači granica,” odgovorio je tiho.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su mi prolazila kroz glavu – prvi put kad je pao i zaplakao, a ja sam ga podigla prije nego što je stigao osjetiti bol; prvi put kad mu nešto nije išlo od ruke pa sam ja završila zadaću umjesto njega; svaki put kad sam mu dala ono što nisam imala kao dijete iz radničke obitelji u Mostaru.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s njim. Sjela sam na rub njegovog kreveta dok je tipkao po laptopu.
“Davor, moramo razgovarati.”
Nije podigao pogled. “Nemam vremena.”
“Imat ćeš vremena za mene dokle god živiš pod ovim krovom,” rekla sam odlučno.
Napokon me pogledao, ali u očima mu nije bilo ni trunke nježnosti.
“Šta hoćeš? Da budem kao ti? Da cijeli život čekam na nešto što nikad neću dobiti?”
Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
“Ne želim da budeš kao ja,” prošaptala sam. “Želim da budeš bolji od mene. Ali to ne znači da možeš gaziti po nama.”
Nasmijao se podrugljivo i okrenuo leđa.
Tog dana odlučila sam – dosta je bilo popuštanja. Počela sam uvoditi pravila: nema džeparca bez pomoći u kući; nema novih stvari dok ne nauči cijeniti stare; nema izlazaka dok ne završi obaveze.
Prvih tjedana bilo je užasno. Vikao je, prijetio da će otići kod prijatelja u Splitu, zaključavao se u sobu. Željko i ja smo plakali svaku noć.
Ali polako, dan po dan, počeo je shvaćati da više nema povratka na staro. Počeo je pomagati oko kuće – nevoljko, ali ipak jest. Jednom me pitao: “Mama, jesi li ti sretna?”
Nisam znala što da odgovorim.
Danas, godinu dana kasnije, naš odnos još uvijek nije savršen. Ali barem razgovaramo. Ponekad zajedno gledamo utakmicu Dinama ili idemo na ćevape kod prijatelja u Sarajevu. Još uvijek ima trenutaka kad poželim vratiti vrijeme i ispraviti sve greške.
Ali znam jedno: ljubav nije samo davanje – ljubav su i granice.
Ponekad se pitam – jesmo li mi roditelji kasnog djeteta osuđeni na to da ih razmazimo? Ili ipak možemo naučiti voljeti ih tako da postanu dobri ljudi?
Što vi mislite – može li se kasno stečeno dijete odgojiti bez razmaženosti ili smo svi mi žrtve vlastitih želja?