Kad dom više nije dom: Priča Lejle iz Sarajeva

“Lejla, gdje su mi ključevi? Opet si ih negdje sklonila!” Amir je vikao iz hodnika, a ja sam stajala u kuhinji, držeći mokru krpu u ruci. Ruke su mi drhtale, ne od straha, nego od umora. Umora od ponavljanja istih rečenica, istih dana, istih prepirki. “Nisam ih dirala, Amir. Pogledaj na polici gdje ih uvijek ostavljaš,” odgovorila sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje. Zastao je na trenutak, pogledao me onim pogledom koji je nekad bio pun nježnosti, a sada je bio samo prazan.

Nekada smo sanjali o ovom stanu. Sjećam se kako smo zajedno birali pločice za kuhinju, smijali se dok smo slagali police i planirali gdje će stajati dječji krevetić. Sada, svaki kutak ovog prostora podsjeća me na ono što smo izgubili. Naša kćerka Hana sjedi za stolom i crta, povremeno me pogleda ispod obrva, kao da osjeća napetost koja visi u zraku.

“Mama, hoćeš li mi pomoći s bojama?” pita tiho. Prilazim joj i pokušavam se nasmiješiti, ali osjećam kako mi osmijeh puca na pola. “Naravno, ljubavi,” šapćem i sjedam pored nje. U tom trenutku Amir izlazi iz stana zalupivši vratima tako jako da se prozori zatresu. Hana trzne i pogleda me uplašeno.

“Sve je u redu, dušo,” pokušavam je umiriti, ali ni sama ne vjerujem u te riječi. Kad ostanemo same, često razmišljam o tome kako sam došla do ovoga. Kako sam od one nasmijane djevojke iz Novog Sarajeva postala žena koja se boji vlastite tišine?

Moja majka Senada često mi govori: “Lejla, brak je težak. Svi imamo svoje dane.” Ali ovo nije samo težak dan. Ovo je niz godina u kojima sam polako nestajala. Amir je sve više radio, sve manje bio kod kuće. Kad bi i bio tu, razgovori su nam se svodili na račune, popravke i raspored oko Hane. Intimnost je nestala negdje između neplaćenih računa i njegovih kasnih dolazaka.

Jedne večeri, dok sam slagala Hanu na spavanje, čula sam Amira kako razgovara na mobitel. Glas mu je bio tih, ali ton nježan – onakav kakav meni već dugo nije bio upućen. “Ma hajde, znaš da mi fališ…” Zastala sam na stepenicama i osjetila kako mi srce lupa u grlu. Nisam imala snage da ga suočim odmah te noći.

Sljedećih dana sam postala opsjednuta sitnicama – njegovim porukama, mirisom parfema na košulji koji nije moj, njegovim izgovorima za kasne sastanke. Svaki put kad bi me pogledao, osjećala sam kao da vidi kroz mene. Počela sam sumnjati u sebe: možda sam ja kriva što više ne želi biti sa mnom? Možda sam postala dosadna?

Jednog popodneva otišla sam kod prijateljice Mirele na kafu. Sjedeći na njenom balkonu s pogledom na Trebević, ispričala sam joj sve. “Lejla, nisi ti kriva što se on udaljio. Zaslužuješ da budeš voljena i poštovana,” rekla mi je odlučno. Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Hanu kako mirno diše i pitala se kakvu joj poruku šaljem ako ostanem u ovom braku iz navike i straha. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Amirom.

Sjedili smo za stolom dok je Hana bila kod bake. “Amire, moramo razgovarati,” počela sam drhtavim glasom. Pogledao me iznenađeno, ali nije ništa rekao.

“Osjećam se kao da više nismo partneri. Kao da živimo paralelne živote pod istim krovom. Ne znam gdje smo izgubili jedno drugo, ali znam da ovako više ne mogu.”

Dugo je šutio. Zatim je slegnuo ramenima: “Ne znam ni ja više što osjećam, Lejla. Umoran sam od svega.” U tom trenutku shvatila sam da više nema povratka na staro.

Narednih sedmica pokušavali smo razgovarati, ali svaki pokušaj završio bi tišinom ili svađom. Počela sam razmišljati o razvodu – riječ koja me plašila više nego išta drugo. Kako ću sama? Kako će Hana podnijeti sve to?

Jedne večeri sjela sam s majkom i rekla joj što planiram. Plakala je zajedno sa mnom, ali mi je rekla: “Bolje biti sama nego nesretna u dvoje.” Te riječi su mi dale snagu.

Proces razvoda bio je bolan i dugotrajan. Amir je bio povrijeđen i ljut, ali nismo željeli Hanu uvlačiti u naše sukobe. Trudili smo se ostati civilizirani zbog nje.

Prvi dani nakon što je Amir otišao bili su najteži u mom životu. Stan je bio previše tih, previše prazan. No polako sam počela otkrivati sebe iznova – upisala sam kurs slikanja, počela trčati po Vilsonovom šetalištu i provoditi više vremena s Hanom.

Jednog dana dok smo Hana i ja crtale za kuhinjskim stolom, pogledala me i rekla: “Mama, sad si opet sretna.” Suze su mi navrle na oči jer sam shvatila da nisam izgubila dom – samo sam ga morala izgraditi iznova.

Ponekad se pitam: Koliko nas živi u kućama koje odavno nisu domovi? Koliko nas šuti iz straha ili navike? Možda je vrijeme da progovorimo.