Između Tišine i Istine: Moja Priča o Odrastanju bez Oca
“Zašto on nikad ne pita za mene?” prošaptala sam, gledajući kroz zamagljeni prozor našeg malog stana na Alipašinom Polju. Kiša je neumorno udarala po limenom krovu, a miris graha što se krčkao na šporetu miješao se s težinom u grudima. Moja majka, Azra, samo je stisnula usne i nastavila prati suđe, dok je nana Fata tiho plela džemper u kutu sobe.
“Ajla, dušo, imaš nas. Neki ljudi nisu vrijedni tvoje tuge,” rekla je nana, ali njezin glas je drhtao. Znala sam da ni njoj nije lako. Uvijek su izbjegavale razgovor o njemu – o čovjeku čije sam prezime nosila, ali čije lice nisam znala nacrtati ni u mašti.
U školi su me djeca zadirkivala. “Gdje ti je babo? Jel’ ti on iz Njemačke šalje pare?” pitala bi Lejla, a ja bih pocrvenjela i slagala da je tata na radu u inostranstvu. Samo sam ja znala istinu: moj otac, Emir, živio je s drugom ženom i djecom na drugom kraju grada. Nikad nije pitao za mene. Nikad nije došao na moj rođendan, niti donio čokoladu kad sam bila bolesna.
Majka je radila dva posla – čistila je stubišta i povremeno prala prozore kod imućnijih komšija na Grbavici. Navečer bi dolazila kući iscrpljena, s rukama ispucalim od deterdženta. “Bit će bolje, Ajla. Samo moraš biti jaka,” govorila bi, ali ja sam osjećala kako joj glas puca svaki put kad bi prošli pored prodavnice gdje je radila druga žena mog oca.
Jedne večeri, dok sam učila za kontrolni iz matematike, začula sam tihi razgovor iz kuhinje. “Azra, dijete raste bez oca. Ne možeš joj vječno skrivati istinu,” šaptala je nana. “Znam, mama, ali kako da joj kažem da ju je ostavio? Da ima drugu djecu koja ga zovu babo?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela da me čuju. Te noći nisam spavala – vrtjela sam po glavi slike koje nisam imala: otac koji me drži za ruku, otac koji me vodi u park, otac koji mi čestita rođendan.
Godine su prolazile. Naučila sam šutjeti o stvarima koje bole. Kad bi došla Nova godina i svi pričali o poklonima od roditelja, ja bih se smijala i govorila kako mi je najvažnije što smo zajedno. Ali istina je bila da sam svaku noć sanjala da će se pojaviti na vratima i reći: “Ajla, oprosti.”
Jednog dana, kad sam imala sedamnaest godina, skupila sam hrabrost i otišla do adrese koju sam pronašla u starim majčinim papirima. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam stajala pred vratima stana u Hrasnom. Otvorila ih je djevojčica mojih godina – imala je iste oči kao ja.
“Tražim Emira,” promucala sam.
Djevojčica me odmjerila od glave do pete. “Tata! Neka te traži!”
U hodniku se pojavio muškarac srednjih godina, prosijede kose. Pogledao me zbunjeno.
“Ja sam Ajla,” rekla sam tiho. “Tvoja kćerka.”
Nastao je muk. Njegova žena se pojavila iza njega, lice joj se izobličilo od bijesa.
“Šta ti radiš ovdje? Zar nije dosta što si nam uništila život?” viknula je.
Emir je samo stajao, nijem. Nisam mogla vjerovati – toliko godina čekanja za nekoliko sekundi tišine i pogleda punog srama.
“Željela sam samo znati zašto,” prošaptala sam.
On je slegnuo ramenima. “Nisam bio spreman za odgovornost. Bio sam mlad… Žao mi je.”
To “žao mi je” bilo je najteže što sam ikad čula. Nije bilo zagrljaja, nije bilo suza – samo prazna rečenica koja nije mogla popuniti godine tišine.
Vratila sam se kući slomljena. Majka me zagrlila kao nikad prije.
“Zaslužuješ bolje od njega,” rekla je kroz suze.
Ali ja nisam mogla prestati misliti na ono što mi je nedostajalo cijeli život – na praznine koje ni ljubav majke i nane nisu mogle ispuniti.
Danas imam dvadeset pet godina i radim kao učiteljica u osnovnoj školi na Dobrinji. Svaki put kad vidim dijete koje sjedi samo na priredbi ili gleda kroz prozor dok drugi pričaju o očevima, srce mi se stegne. Prilazim im i kažem: “Nisi sam.”
Naučila sam da oprost nije slabost nego snaga – ali još uvijek učim kako oprostiti sebi što nisam bila dovoljna da ga zadržim.
Ponekad se pitam: Koliko nas hoda ovim gradom s istim ranama? I ima li nade da ćemo jednog dana svi pronaći svoj mir?