Između Sina i Snaje: Srce Majke na Prekretnici
“Zar je moguće da si opet zaboravio na mene, Adnane?” – moj glas je drhtao dok sam gledala sina kako izlazi iz kuhinje, noseći tanjir Lejli. Bio je petak, dan kada sam godinama spremala sarmu za cijelu porodicu, ali sada sam osjećala da sam samo gost u vlastitoj kući. Lejla je sjedila za stolom, gledajući u telefon, a Adnan je nježno stavio tanjir pred nju.
“Mama, Lejla ne voli kad je sarma previše kisela. Možeš li drugi put malo manje staviti limuna?” – rekao je tiho, kao da me moli da ne pravim scenu. Osjetila sam kako mi se srce steže. Zar sam cijeli život kuhala za njega da bi mi sada snaha određivala recepte?
Sjećam se dana kad su se upoznali. Lejla je bila lijepa, pametna djevojka iz Zenice, uvijek nasmijana i pristojna. Prvih mjeseci sam bila sretna što je Adnan pronašao nekoga tko ga voli. Ali s vremenom, počela sam osjećati da gubim sina. Sve češće su donosili odluke bez mene – gdje će na odmor, kako će urediti stan, čak i šta će jesti za Bajram. Moje mišljenje više nije bilo važno.
Jednog dana, dok sam slagala veš u njihovoj spavaćoj sobi, čula sam ih kako šapuću u hodniku.
“Adnane, tvoja mama previše ulazi u naš prostor. Ne mogu više. Ili ćemo postaviti granice ili ću ja otići kod svojih na neko vrijeme.” Lejlin glas bio je tih, ali odlučan.
Adnan je uzdahnuo: “Znaš da mi je teško reći joj bilo šta… Ona je sama otkako je tata umro.”
“Ali ja ne mogu živjeti pod njenim pravilima!” – Lejla je podigla ton.
Tada sam shvatila – nisam više najvažnija žena u njegovom životu. U tom trenutku sam poželjela nestati, ali umjesto toga, nastavila sam slagati veš kao da ništa nisam čula.
Narednih dana pokušavala sam biti neprimjetna. Kuhala sam samo ono što Lejla voli, prestala sam dolaziti nenajavljeno i trudila se ne komentirati njihove odluke. Ali svaki put kad bih vidjela kako Adnan grli Lejlu ili joj donosi kafu u krevet, osjećala sam se kao višak.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Lejla je predložila da ove godine Bajram provedu kod njenih roditelja u Zenici.
“Ali uvijek ste Bajram slavili sa mnom!” – izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Adnan me pogledao s tugom: “Mama, i Lejlini roditelji žele biti s unukom. Moramo biti fer.”
Nisam više mogla izdržati. Ustala sam od stola i otišla u svoju sobu. Plakala sam tiho, da me ne čuju. Osjećala sam se izdano – kao da me moj vlastiti sin zamijenio drugom ženom.
Sljedećih dana izbjegavala sam ih koliko god sam mogla. Odlazila bih rano na pijacu, vraćala se kasno i pravila se da imam puno posla oko kuće. Ali ni to nije pomoglo. Jednog jutra, dok sam pila kafu na balkonu, Adnan je sjeo pored mene.
“Mama… znam da ti nije lako. Ali Lejla i ja moramo graditi svoj život. Ne znači da te ne volim. Samo… moraš nam dati prostora.”
Pogledala sam ga kroz suze: “A gdje je moje mjesto u tom vašem životu? Jesam li ja sada samo gost?”
Nije odgovorio odmah. Samo me zagrlio i dugo šutio.
Tog dana odlučila sam otići kod svoje prijateljice Mirele na kafu. Mirela je prošla kroz isto – njen sin Dino se oženio curom iz Mostara i od tada rijetko dolazi kući.
“Anka, moraš pustiti dijete da živi svoj život. Znam da boli, ali ako ga budeš pritiskala, samo ćeš ga još više udaljiti od sebe,” rekla mi je Mirela dok smo pile kafu na njenoj terasi.
“Ali Mirela, zar nije normalno da majka bude važna svom sinu? Zar nije prirodno da želiš biti dio njegovog života?”
Mirela je slegnula ramenima: “Jest… ali vremena su se promijenila. Danas su žene snažnije, bore se za svoje mjesto. Naši sinovi su između dvije vatre.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što mi je Mirela rekla. Možda stvarno griješim? Možda trebam naučiti pustiti?
Ali kako pustiti nekoga koga si nosio devet mjeseci pod srcem? Kako prestati biti majka?
Narednih sedmica trudila sam se biti manje prisutna u njihovom životu. Počela sam više vremena provoditi sa svojim prijateljicama, upisala kurs slikanja i čak otišla na izlet u Mostar sa ženskim društvom iz mahale.
Ali svaki put kad bih vidjela Adnana i Lejlu kako zajedno šetaju s unukom parkom ispod mog prozora, srce bi mi se steglo od tuge i ponosa istovremeno.
Jednog dana Lejla mi je donijela kolač koji je sama napravila.
“Znam da voliš baklavu s orasima… Nadam se da nije previše slatka,” rekla je s osmijehom.
Pogledala sam je i shvatila – možda nikada neću biti prva žena u Adnanovom životu, ali mogu biti dio njihove porodice na drugačiji način.
Možda ljubav nije u tome da uvijek budem u centru pažnje, već da naučim voljeti iz sjene.
I zato vas pitam: Da li ste ikada morali pustiti nekoga koga volite? Kako ste naučili živjeti s tim osjećajem praznine?