Između Majke i Muža: Moja Borba za Svoj Glas
“Opet si zvala mamu prije nego što si mi išta rekla?” Damirov glas bio je tih, ali u njemu se osjećala ona poznata težina. Sjela sam na rub kreveta, držeći mobitel u ruci, još uvijek osjećajući toplinu majčinog glasa u uhu. “Samo sam htjela čuti njezino mišljenje, Damire. Znaš da mi je važno…”
“A meni? Jesam li ja samo gost u ovom braku?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Damir nikada nije bio tip koji diže glas, ali sada je gledao kroz mene, kao da pokušava pronaći onu ženu koju je nekad volio. U tom trenutku, sve što sam osjećala bila je krivnja – i zbunjenost.
Odrasla sam u Sarajevu, u stanu iznad tramvajske pruge, gdje je mama bila alfa i omega svega. Otac je rano otišao, a ona je preuzela sve: kuću, posao, mene. Bila je snažna, neumorna, uvijek s planom za svaki moj korak. “Samo slušaj mene i nećeš nikad pogriješiti,” govorila bi dok mi plete pletenice prije škole.
Kad sam upoznala Damira na fakultetu u Zagrebu, prvi put sam osjetila da mogu disati bez njezine sjene nad sobom. On je bio drugačiji – strpljiv, topao, s onim smiješkom koji te natjera da zaboraviš sve brige. Ali mama nije bila oduševljena. “On je dobar dečko, ali nije iz naše mahale. Ne zna on kako se ovdje živi,” šaptala bi mi dok smo pile kafu na balkonu.
Na početku braka, sve sam joj pričala: što smo jeli, gdje smo išli, kad ćemo imati djecu. Damir je to tolerirao, misleći da će s vremenom popustiti. Ali mama je postajala sve prisutnija – savjetovala me kako da perem njegove košulje, kad da mu skuham supu, pa čak i kako da mu kažem ako me nešto povrijedi.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli sarme koje sam napravila po njezinom receptu, Damir je odložio vilicu i pogledao me ravno u oči. “Jelena, kad ćemo mi početi živjeti svoj život?”
Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao dijete uhvaćeno u laži. “Ne razumijem… Pa živimo ga.”
“Ne živimo mi ništa. Živimo ono što tvoja mama misli da trebaš živjeti. Ja više ne znam gdje si ti u svemu tome.”
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njegove riječi i majčin glas koji mi govori kako je sve to za moje dobro. Sljedećih dana počela sam primjećivati stvari koje prije nisam vidjela: kako mama uvijek ima zadnju riječ kad biramo namještaj za stan; kako Damir šuti kad ona dođe u posjetu i preuzima kuhinju; kako se ja smijem njezinim šalama čak i kad nisu smiješne.
Jednog popodneva odlučila sam joj reći da ne može više dolaziti nenajavljeno. Drhtala sam dok sam birala njezin broj.
“Mama… moram ti nešto reći. Molim te, nemoj se ljutiti.”
“Šta je sad? Opet ti Damir nešto govori protiv mene? Jelena, ja tebe volim najviše na svijetu! Sve radim za tvoje dobro!”
“Znam, mama… Ali moram početi sama odlučivati. Damir i ja moramo imati svoj prostor.”
S druge strane slušalice muk. Onda tišina koja me gušila.
“Ako ti misliš da ti više nisam potrebna, reci odmah! Samo nemoj poslije plakati kad vidiš kako život zna biti težak!”
Nakon tog razgovora danima nisam mogla jesti ni spavati. Damir me grlio svaku noć dok sam plakala na njegovom ramenu.
“Jelena, nisi ti loša kćerka zato što želiš biti dobra žena. Moraš znati gdje si ti u svemu tome.”
Počela sam odlaziti kod psihologinje Lejle – prvi put u životu pričala sam o sebi bez majčinog filtera. Lejla me pitala: “Što bi Jelena željela da nema mamine sjene nad sobom?”
Nisam znala odgovoriti.
Mjesecima sam učila postavljati granice – prvo male: ne odgovarati odmah na svaki mamin poziv; ne pitati je za svaku sitnicu; reći joj “ne” kad želi doći nenajavljeno. Svaki put bih osjećala krivnju kao kamen u stomaku.
Mama se povukla – nije zvala danima. Kad bi nazvala, bila bi hladna i kratka.
“Vidim ja da ti više ne trebaš mene,” rekla bi kroz zube.
Ali Damir i ja smo prvi put počeli razgovarati kao pravi partneri – o našim željama, planovima za budućnost, o djeci koju možda jednom poželimo imati.
Jednog dana mama je došla pred vrata bez najave. Otvorila sam joj i rekla: “Mama, volim te, ali ovo je moj dom sada. Ako želiš biti dio mog života, moraš poštovati mene i Damira.”
Plakala je na hodniku kao dijete. Prvi put sam vidjela koliko je i ona ranjiva ispod te maske snage.
Danas još uvijek učim biti svoja – između dvije ljubavi koje su me oblikovale i povrijedile na različite načine.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što želim svoj mir? Može li žena ikada biti dovoljno dobra i kćerka i supruga – ili uvijek mora birati?