Između ljubavi i nasljedstva: Priča jedne sarajevske majke

“Ljiljana, jesi li popila lijekove?” Ivanov glas zvuči umorno, kao da je na brzinu pročitao podsjetnik s mobitela. “Jesam, sine. Sve je u redu,” odgovaram, ali u meni ključa tihi bijes. Znam da će razgovor trajati još najviše dvije minute, kao i svaki dan. “Dobro, moram ići, šef me zove. Čujemo se sutra.” Veza se prekida. Ostajem sama u tišini svog malog stana na Grbavici, gledajući kroz prozor kako kiša polako ispire prašinu s ulica Sarajeva.

Dario se javlja još rjeđe. Njegovi pozivi su kratki, često između dva sastanka ili dok vozi auto. “Mama, jesi dobro? Treba ti šta?” pita, ali ne čeka odgovor. Znam da je zauzet, ali nekad mi se čini da sam mu samo još jedna stavka na listi obaveza. Ela je jedina koja ponekad dođe, ali i ona uvijek žuri, stalno gleda na sat. “Moram po Lejlu u vrtić, mama. Znaš kako je…”

Danas mi je rođendan. Sjedim za stolom koji sam sama postavila: kolač od jabuka, malo kave i tri prazne šalice. Očekujem ih, ali duboko u sebi znam da neće doći svi. Ivan je rekao da ima važan sastanak, Dario je na putu za Mostar, a Ela će možda svratiti s Lejlom na pet minuta. Gledam stare fotografije na zidu – nas četvero na moru u Neumu, Ivan s osmijehom do ušiju, Dario koji me grli oko vrata, Ela s pletenicama i razigranim očima. Gdje su nestala ta djeca? Kada su postali stranci?

Telefon zazvoni. “Sretan rođendan, mama!” Ela zvuči veselo, ali prepoznajem umor u njenom glasu. “Neću stići danas, Lejla ima temperaturu. Ali poslat ću ti tortu preko Glova.” Zahvaljujem joj i spuštam slušalicu. Osjećam kako mi suze naviru na oči. Nije to zbog torte ili poklona – samo sam htjela da sjednemo zajedno, kao nekad.

Zvono na vratima prekida moju tugu. Otvaram vrata i vidim susjedu Nadu s buketom cvijeća. “Sretan rođendan, Ljiljana! Znam da ti je danas dan.” Grlim je čvrsto. Nada je udovica kao i ja, njena djeca su otišla u Njemačku i rijetko se javljaju. “Znaš,” kaže tiho dok pijemo kavu, “nekad mi se čini da smo im samo bankomat ili adresa za pakete iz inostranstva.” Klimam glavom. “Možda smo ih previše razmazile… ili premalo naučile o ljubavi?”

Kasnije tog dana sjedim sama i razmišljam o svemu što sam prošla. Sjećam se kako sam radila dva posla da bih ih školovala, kako sam šila njihove kostime za maskenbal i pravila palačinke nedjeljom ujutro. Sjećam se i svađa – Ivan mi nikad nije oprostio što nisam podržala njegovu vezu s Marinom; Dario mi zamjera što sam uvijek više brinula za Elu jer je bila najmlađa; Ela mi nikad nije rekla koliko joj je teško bilo kad su se braća odselila.

Ponekad mislim da su njihovi pozivi samo iz osjećaja dužnosti – ili zbog onog što će ostati iza mene. Moj stan vrijedi dosta sada kad su cijene nekretnina skočile, a imam i nešto ušteđevine iz vremena kad sam radila u banci. Nedavno sam čula kako Ivan i Dario raspravljaju o tome kome bi pripao stan ako ga prodamo. Nisam im ništa rekla, ali srce mi se steglo.

Jedne večeri odlučujem ih sve pozvati na večeru. “Moramo razgovarati,” kažem im ozbiljno preko telefona. Svi dolaze – prvi put nakon dugo vremena sjedimo zajedno za stolom. Osjećam napetost u zraku.

“Mama, sve je u redu?” pita Ivan.

“Nije,” odgovaram iskreno. “Osjećam se kao da vas više ne zanimam ja nego ono što imam. Zovete me svaki dan, ali ne pričamo o meni – nego o lijekovima, računima… Nikad ne pitate kako sam stvarno ili šta mi treba osim novca ili savjeta.” Dario spušta pogled, Ela briše suzu.

“Nije istina!” Ivan pokuša protestirati, ali ga prekidam.

“Jeste istina! I znate šta? Neću vam ostaviti ništa ako nastavite ovako. Sve ću dati u humanitarne svrhe ili ostaviti Nadi koja mi pravi društvo kad ste vi zauzeti.” Tišina pada kao težak pokrivač.

Ela ustaje i grli me: “Mama, oprosti… Nisam ni shvatila koliko si usamljena.” Dario šuti, ali vidim da mu je neugodno.

Te večeri prvi put nakon dugo vremena pričamo iskreno – o svemu što nas boli i što nas veže. Nije lako, ali osjećam olakšanje.

Dani prolaze i stvari se polako mijenjaju. Djeca dolaze češće, razgovori su topliji. Nisu savršeni – još uvijek ima nesporazuma i starih rana – ali barem znam da sam pokušala.

Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Je li ljubav nešto što se podrazumijeva ili nešto što se mora stalno graditi? I jesmo li mi roditelji sami krivi što nas djeca zaborave kad odrastu?