Između dvije vatre: Priča o izgubljenoj bliskosti s majkom
“Zašto joj se ne javiš, Lejla? Koliko još misliš šutjeti?” Adnanov glas para tišinu dnevne sobe, dok ja zurim u hladnu šalicu kafe na stolu. Ruke mi drhte, ali ne od kofeina. “Ne razumiješ, Adnane. Nije to samo obična svađa. Ona… ona je rekla stvari koje ne mogu zaboraviti.”
On uzdahne, sjedne pored mene i nježno me primi za ruku. “Znam da te povrijedila, ali to ti je majka. Nećeš imati drugu. Sjeti se kad si bila mala, kako si trčala k njoj kad god bi pala i ogrebala koljeno. Zar to ništa ne znači?”
Suze mi naviru na oči, ali ih gutam. Neću plakati pred njim, ne opet. Već tri mjeseca nisam čula mamin glas. Tri mjeseca otkako sam joj rekla da se ne miješa u moj brak, da Adnan i ja znamo što radimo. A ona je tada, prvi put u životu, podigla glas na mene. “Ti si uvijek bila tvrdoglava! Nikad nisi znala poslušati! Zato ti i život ide ovako!” Njene riječi su me zaboljele više nego što bih ikad priznala.
Danima sam vrtjela tu scenu u glavi. Sjećam se kako je stajala na pragu naše stare kuće u Sarajevu, ruke prekrižene, lice crveno od bijesa i tuge. “Lejla, ne možeš tako! Ja sam ti majka!” A ja sam samo okrenula leđa i otišla, osjećajući se kao da sam izgubila dio sebe.
Adnan me svakodnevno podsjeća na nju. Njegova porodica je drugačija – kod njih se problemi rješavaju odmah, za stolom, uz kahvu i pitu. Kod nas se šuti, trpi, pa eksplodira kad više nema mjesta za bol. “Nazovi je,” ponavlja on uporno. “Nećeš moći mirno spavati dok to ne riješiš.”
Ali kako da joj se javim? Kako da pređem preko svega što je rekla? Kako da joj objasnim da nisam više ona mala djevojčica koja joj vjeruje bez pogovora?
Jedne večeri, dok Adnan spava, uzimam mobitel u ruke. Prstima prelazim preko njenog imena u imeniku – “Mama”. Srce mi lupa kao ludo. Pišem poruku: “Mama, jesi li dobro?” Brišem je. Pišem opet: “Nedostaješ mi.” Brišem i to. Na kraju samo sjedim u mraku, osjećajući se izgubljeno.
Sutradan me nazove sestra Hana iz Zagreba. “Lejla, mama nije dobro. Ne jede, ne spava. Samo tebe spominje. Kaže da joj fališ.” Glas joj drhti. “Znam da si povrijeđena, ali… možda bi trebala doći kući?”
Osjećam kako mi se grlo steže. Hana je uvijek bila most između nas – mirna, strpljiva, uvijek spremna saslušati obje strane. “Ne znam mogu li,” šapćem.
“Možeš,” odgovara ona odlučno. “Ako ne zbog nje, onda zbog sebe. Znaš da ćeš žaliti ako nešto loše bude, a niste se pomirile.”
Te noći sanjam mamu kako sjedi na staroj klupi ispred kuće, gleda u daljinu i plače. Budim se u suzama.
Adnan me zagrli bez riječi. Zna što mi je na duši.
Sljedećeg dana sjedam u autobus za Sarajevo. Put traje vječnost; kroz prozor gledam maglu koja se spušta niz brda iznad grada. U glavi mi odzvanjaju mamine riječi iz djetinjstva: “Uvijek ću biti tu za tebe, Lejla.”
Kad stižem pred kuću, srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Vrata otvara mama – mršavija je nego prije, oči su joj crvene od plača.
“Lejla…” šapće.
Ne mogu više izdržati – bacam joj se u zagrljaj i obje plačemo kao djeca.
“Oprosti mi,” jecam kroz suze.
“Ne, ti meni oprosti,” odgovara ona drhtavim glasom.
Sjedimo dugo za stolom, pijemo kahvu i pričamo o svemu što nas je boljelo. Prvi put u životu imam osjećaj da me sluša kao odraslu osobu, a ne kao dijete koje treba savjetovati ili koriti.
“Znaš,” kaže ona tiho, “ponekad zaboravim da si odrasla žena i da imaš svoj život. Bojim se da te ne izgubim… zato ponekad kažem stvari koje ne mislim.”
Gledam je i shvaćam koliko smo obje ranjive – svaka na svoj način.
Kad odlazim kući, osjećam olakšanje kakvo nisam dugo osjetila.
Ali pitam se: Zašto nam je tako teško reći ono što osjećamo onima koje najviše volimo? I koliko puta još moramo slomiti srce jedni drugima prije nego naučimo praštati?