„Hoćeš li me uzeti k sebi?” – priča o majci, kćeri i granicama koje ne možemo prijeći
„Hoćeš li me uzeti k sebi, Ivana?”
Majčin glas bio je tih, ali u njemu je odzvanjala težina cijelog njenog života. Stajala je na pragu mog stana u Sarajevu, s torbom u ruci, pogledom koji je tražio spas. Iza njenih leđa, kiša je padala po starim pločnicima, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. U tom trenutku, sve godine naših nesporazuma, sva neizgovorena zamjeranja i sve što sam joj ikad prešutjela, stalo je u to jedno pitanje.
„Mama… znaš da nije tako jednostavno.”
Nisam imala snage pogledati je u oči. U dnevnoj sobi, moj muž Dario sjedio je za stolom, listajući novine, ali znam da je slušao svaku riječ. Njegova šutnja bila je glasnija od bilo kakvog komentara. On i mama nikada nisu pronašli zajednički jezik. Od samog početka, kad sam ga dovela kući u Mostar na upoznavanje, osjećala sam napetost. Ona ga je smatrala previše hladnim, on nju previše zahtjevnom. Godinama sam bila most između njih dvoje, pokušavajući izgladiti svaku sitnicu, svaku uvredu izrečenu u afektu.
Ali sada, kad joj je zdravlje počelo popuštati i kad više nije mogla sama, došla je do mene. Nije imala nikoga drugog – otac je umro prije deset godina, brat se odselio u Njemačku i javlja se samo za praznike. Ja sam ostala jedina.
„Znaš da ne mogu više sama, Ivana”, rekla je tiho. „Ne tražim puno… Samo da ne budem sama.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjetila sam se djetinjstva – kako me vodila na pijacu subotom, kako mi je plela pletenice prije škole, kako me tješila kad bih pala s bicikla. Ali sjetila sam se i svih naših svađa: kad sam odlučila studirati u Sarajevu protiv njene volje, kad sam se udala za Darija i preselila kod njega, kad sam odbila vratiti se kući nakon što sam rodila Lanu.
Dario je ustao i prišao nam. „Ivana, možemo li razgovarati nasamo?”
Pogledala sam mamu koja je stajala kao ukopana, pa Darija koji me povukao za ruku u kuhinju.
„Znaš da ja nemam ništa protiv tvoje majke”, rekao je tiho, ali odlučno. „Ali naš stan je mali. Lana ima svoju sobu, ja radim od kuće… Ne možemo svi stati ovdje. I znaš kakva je ona – stalno prigovara, stalno se miješa.”
Znala sam da ima pravo. Mama i on bi se svađali oko svega – od toga kako Lana jede do toga kako ja vodim kuću. Ali kako reći ženi koja me rodila da nema mjesta za nju?
Vratila sam se u hodnik gdje je mama još uvijek stajala s torbom.
„Mama… možda bi bilo bolje da pokušamo naći neki dom za starije? Ili da ti pomognem da nađeš nekoga tko bi ti dolazio svaki dan?”
Vidjela sam kako joj lice pada, kao da su joj sve nade nestale u tom trenutku.
„Dom? Ivana… Zar sam te za to odgajala? Da me ostaviš među strancima?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao izdajica.
„Znaš li ti koliko sam se žrtvovala za tebe? Kad ti je otac otišao u bolnicu, ja sam danima bila uz njega. Kad si imala temperaturu, nisam spavala cijelu noć. A sad… sad kad meni trebaš…”
Nisam mogla izdržati njen pogled. Okrenula sam se prema prozoru i gledala kišu kako udara o staklo.
Lana je izašla iz svoje sobe i zbunjeno gledala baku i mene.
„Mama, šta se dešava?”
Pokušala sam se nasmiješiti. „Ništa, dušo. Baka će možda malo ostati kod nas.”
Dario me pogledao s nevjericom. Znao je da lažem sebi i svima oko sebe.
Te noći nisam mogla zaspati. Čula sam mamu kako tiho plače u dnevnoj sobi. Dario je šutio cijeli dan; Lana nije ništa pitala. Osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije – s jedne strane majka koja me treba, s druge muž i dijete kojima dugujem miran dom.
Sljedećih dana napetost je samo rasla. Mama bi prigovarala Dariju zbog načina na koji slaže stvari u kuhinji; Dario bi izlazio iz stana čim bi ona počela pričati o politici ili susjedima iz Mostara. Lana se povukla u sebe; više nije htjela jesti s nama za stolom.
Jedne večeri, dok smo sjedile same u kuhinji, mama mi je rekla:
„Ivana… možda bi bilo bolje da odem.”
Pogledala sam je kroz suze.
„Ne želim biti teret”, nastavila je tiho. „Ali boli me što si izabrala njih umjesto mene.”
Nisam znala kako joj objasniti da to nije izbor između nje i njih – nego između prošlosti i sadašnjosti, između onoga što dugujem sebi i onoga što dugujem njoj.
Na kraju smo pronašli kompromis – mama je pristala otići u dom u blizini našeg stana, a ja sam joj obećala dolaziti svaki dan. Ali osjećaj krivnje nije nestao.
Ponekad se pitam: Jesam li loša kćerka jer nisam mogla sve pomiriti? Ili samo žena koja pokušava preživjeti između dvije vatre?
Što biste vi učinili na mom mjestu?