Gost u vlastitoj kući: Priča jedne snahe iz Sarajeva

“Lejla, opet nisi posolila supu kako treba!” glas moje svekrve, Fatime, odjeknuo je kuhinjom kao šamar. Stajala sam pored šporeta, držeći kutlaču, dok su mi ruke drhtale. Amar, moj muž, sjedio je za stolom, gledao u telefon i pravio se da ne čuje. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući, kao da sam upala u tuđi život, tuđe običaje, tuđe navike.

Kad sam se udala za Amara, mislila sam da će ljubav biti dovoljna. Odrasla sam u malom stanu na Grbavici, gdje smo mama, brat i ja dijelili sve – i dobro i loše. Kod Amara je sve bilo drugačije: velika kuća na Bistriku, stroga pravila, nepisana očekivanja. Prvi dan kad sam došla, Fatima mi je rekla: “Kod nas se kafa pije ujutro, a ne poslije podne. I ne zaboravi, ručak je u dva, ne u tri kao kod tvoje mame.” Osjetila sam hladnoću, ne onu zimsku, nego onu koja ti se uvuče pod kožu i ne da ti da dišeš.

Prvih mjeseci sam se trudila. Učila sam praviti pitu, slagati veš na način na koji je Fatima to radila, čak sam i naučila kako se pravi domaći ajvar, iako ga nisam voljela. Svaki moj pokušaj bio je dočekan s kritikom. “Lejla, nisi dobro zamijesila tijesto.” “Lejla, nisi dovoljno pospremila sobu.” “Lejla, Amar voli da mu se košulje peglaju na određeni način.” Amar je šutio. Kad bih ga pitala zašto ne kaže nešto, samo bi slegnuo ramenima: “Znaš kakva je mama, pusti, proći će.”

Ali nije prolazilo. Svaki dan je bio nova borba. Najgore su bile nedjelje, kad bi cijela porodica dolazila na ručak. Sjedili bismo za velikim stolom, a ja bih osjećala poglede na sebi, kao da svi čekaju da pogriješim. Jednom je Amara sestra, Selma, rekla: “Lejla, ti si iz Grbavice, tamo su žene drugačije, zar ne?” Nasmijala sam se, ali mi je knedla stajala u grlu.

Jedne večeri, kad sam mislila da svi spavaju, sjela sam u kuhinju i plakala. Nisam znala kome da se obratim. Moja mama je govorila: “Strpi se, dijete, sve će doći na svoje.” Ali ja sam se osjećala kao da nestajem, kao da gubim sebe. Počela sam izbjegavati društvo, nisam više išla na kafu s prijateljicama, nisam imala snage da objašnjavam zašto sam stalno umorna, zašto mi osmijeh blijedi.

Jednog dana, dok sam slagala veš, čula sam Fatimu kako priča s komšinicom: “Naša Lejla je dobra, ali nije kao što sam ja zamišljala za Amara. Nije ona kriva, ali znaš, drugačija je.” Te riječi su me zaboljele više nego sve kritike. Shvatila sam da nikad neću biti dovoljno dobra, ne za Fatimu, ne za ovu kuću. Počela sam razmišljati o odlasku. Ali gdje da idem? Amar je bio moj oslonac, ali i on je bio izgubljen između mene i svoje majke.

Jedne noći, nakon još jedne svađe zbog toga što sam zaboravila kupiti pravi hljeb, sjela sam s Amarom. “Amare, ne mogu više ovako. Osjećam se kao stranac. Tvoja mama me ne prihvata, a ti šutiš. Zar ti je svejedno kako se osjećam?” Pogledao me, prvi put iskreno, i rekao: “Lejla, ne znam šta da radim. Ne želim birati između tebe i mame.”

Te riječi su me slomile. Zar sam tražila previše? Samo malo podrške, malo razumijevanja. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – slobodu, osmijeh, sebe. Ujutro sam nazvala mamu. “Mama, mogu li doći na nekoliko dana?” “Naravno, dijete, uvijek imaš gdje doći.”

Spakovala sam nekoliko stvari i otišla. Amar je bio na poslu, Fatima u bašti. Ostavila sam poruku: “Moram pronaći sebe. Vratit ću se kad budem znala ko sam.”

Kod mame sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Skuhala sam kafu kad sam htjela, jela kad sam bila gladna, smijala se s bratom. Počela sam ponovo izlaziti, viđati prijateljice. Polako sam vraćala Lejlu koju sam izgubila. Amar me zvao svaki dan. “Vrati se, molim te. Mama će se promijeniti, obećavam.” Ali ja sam znala da se ljudi ne mijenjaju preko noći. Rekla sam mu: “Amare, volim te, ali ne mogu se vratiti dok ne budem sigurna da ću biti prihvaćena, a ne samo trpana u tuđe kalupe.”

Nakon mjesec dana, Amar je došao kod mene. Sjeli smo na klupu ispred zgrade. “Lejla, razgovarao sam s mamom. Rekao sam joj da te volim i da, ako ona ne može prihvatiti tebe, onda ću otići s tobom. Ne želim više da patiš.” Prvi put sam vidjela suze u njegovim očima. Tada sam shvatila da ni njemu nije bilo lako, da je i on bio zarobljen između dvije vatre.

Vratili smo se zajedno, ali ovaj put s novim pravilima. Fatima nije bila oduševljena, ali je shvatila da će izgubiti sina ako ne prihvati mene. Počela je polako popuštati, a ja sam naučila da ne moram biti savršena, da imam pravo na greške. Naučila sam da se borim za sebe, da ne šutim kad me nešto boli.

Danas, kad sjedim za stolom sa svojom porodicom, znam da sam prošla kroz pakao, ali sam izašla jača. Naučila sam da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i razumijevanja. I još uvijek se pitam: Koliko nas žena živi kao gosti u vlastitim kućama, šuteći zbog mira u porodici? Zar nije vrijeme da progovorimo i izborimo se za sebe?