Godinama sam mislila da sam loša majka: Istina koju mi je kćerka otkrila promijenila je sve
“Nisi ti kriva, mama. Nikad nisi bila.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući u praznu šalicu kafe. Vanjski svijet bio je tih, samo je sat na zidu neumoljivo otkucavao sekunde, kao da broji moje promašaje. Godinama sam živjela s osjećajem da sam podbacila kao majka. Svaki put kad bi Lana zalupila vratima svoje sobe, svaki put kad bi mi šutjela danima, svaki put kad bih je vidjela kako briše suze krišom – osjećala sam da je to moja greška.
Sjećam se jedne večeri, prije desetak godina. Lana je tada imala šesnaest. Vratila se kući kasno, kosa joj je mirisala na cigarete, oči su joj bile crvene. “Gdje si bila?” pitala sam, glasom koji je drhtao od brige i ljutnje. “Kod Mirele. Učile smo.” Lagala je, znala sam to. Ali nisam imala snage za još jednu svađu. Samo sam slegnula ramenima i otišla u svoju sobu. Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, pitajući se gdje sam pogriješila. Je li to zato što sam radila dvije smjene u bolnici i nisam bila tu kad joj je trebalo? Je li to zato što sam joj previše branila, ili možda premalo?
Moj muž, Dario, uvijek je bio tiši tip. “Pusti je, Jasmina,” govorio bi dok bi gledao utakmicu na televiziji. “Djevojke su takve u tim godinama.” Ali ja nisam mogla pustiti. Osjećala sam da Lana klizi iz mojih ruku, a ja ne znam kako da je zadržim.
Godine su prolazile. Lana je završila srednju školu, upisala fakultet u Zagrebu i preselila se. Kuća je postala tiha, previše tiha. Dario i ja smo se udaljili jedno od drugog; razgovori su nam se sveli na pitanja o računu za struju i šta ćemo jesti za večeru. Nedjeljom bih brisala prašinu s Laninih slika i pitala se gdje smo pogriješili.
Ponekad bih joj slala poruke: “Jesi li dobro? Treba li ti nešto?” Odgovarala bi kratko: “Dobro sam, mama.” Nikad više od toga. Ponekad ni toliko.
Prijateljice su mi govorile: “Ma pusti dijete, kad odraste shvatit će.” Ali ja nisam mogla pustiti. Svaka tišina između nas bila mi je kao rana koja ne zarasta.
Onda je došla pandemija. Lana se vratila kući jer su predavanja bila online. Prvih dana smo hodale jedna pored druge kao stranci. Ona bi sjedila za laptopom u dnevnoj sobi, ja bih kuhala ručak i pokušavala započeti razgovor.
“Kako ide fakultet?”
“Dobro.”
“Imaš li puno za učiti?”
“Onako.” I opet tišina.
Jedne večeri, dok je vani padala kiša, Lana je došla u kuhinju dok sam prala suđe. Sjela je za stol i dugo me gledala.
“Mama… mogu li te nešto pitati?”
Okrenula sam se prema njoj, srce mi je lupalo kao ludo.
“Naravno, dušo. Šta god trebaš.”
“Zašto si uvijek mislila da si loša majka?”
Zastala sam s rukama u vodi, sapunica mi se cijedila niz prste.
“Ne znam… valjda zato što si često bila tužna… jer smo puno šutjele… jer nisam znala kako da ti pomognem kad ti je bilo teško…”
Lana je uzdahnula i spustila pogled.
“Mama, ja sam bila tinejdžerica. Nisam znala ni sama šta osjećam. Nisi ti kriva što nisam pričala s tobom. Nisam znala kako.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Ali uvijek sam imala osjećaj da te gubim… da te ne znam voljeti kako treba…”
Lana je ustala i zagrlila me prvi put nakon dugo vremena.
“Nisi me izgubila, mama. Samo mi je trebalo vremena da shvatim koliko si se trudila. Sad to vidim. I hvala ti na svemu što si napravila za mene.”
Taj zagrljaj bio je kao lijek na moju dušu. Sve godine krivnje, svi neprospavani sati – odjednom su imali smisla.
Dario nas je gledao iz hodnika i prvi put nakon dugo vremena prišao i zagrlio nas obje.
Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim majkama koje šute i pate u sebi, uvjerene da nisu dovoljno dobre. O svim našim balkanskim obiteljima gdje se emocije često skrivaju iza šutnje ili ljutnje.
Možda nikad neću biti savršena majka – ali sada znam da ljubav nije uvijek glasna ni savršena. Ponekad je dovoljna samo prisutnost.
Pitam se: Koliko nas još živi s osjećajem krivnje zbog stvari koje nismo mogli znati ili razumjeti? Možemo li ikada oprostiti sebi onako kako opraštamo drugima?