Dvije prijateljice pod istim krovom: Kad snovi o mirnoj starosti postanu noćna mora

“Zar stvarno misliš da ćeš ti bolje znati s gostima nego ja?” Suada je tresnula šalicu o stol, a crna kafa se prolila po bijelom stolnjaku. Srce mi je preskočilo. Bilo je to tek drugo jutro u našoj zajedničkoj kući u Pirovcu, a već smo se svađale kao da smo cijeli život provele pod istim krovom.

Ja sam Vesna, udovica iz Zagreba, šezdeset i dvije godine. Suada je moja prijateljica iz djetinjstva, rođena Sarajka, razvedena i tvrdoglava kao mazga. Obe smo prošle svoje – ona rat, ja smrt muža i borbu s djecom koja su odavno otišla svojim putem. Prije nekoliko mjeseci, uz čašu vina i puno smijeha, rodila se ideja: iznajmit ćemo kuću na moru, živjet ćemo zajedno, dijeliti troškove i možda nešto zaraditi od turista. “Što nam fali? Muškarci nas više ne gledaju, djeca su daleko, a mi smo još žive!” govorila je Suada.

Prva dva dana bile smo kao dvije djevojčice na ljetovanju. Pripremale smo doručak na terasi, smijale se starim uspomenama i planirale kako ćemo urediti sobe za goste. Ali čim su stigli prvi gosti – mladi par iz Splita – sve se promijenilo. Suada je htjela da im nudimo domaće kolače svako jutro, ja sam mislila da to nije potrebno. Ona je htjela pričati s njima satima, ja sam željela svoj mir. “Vesna, nisi ti više u Zagrebu! Ovdje ljudi vole toplinu!” vikala je.

Navečer sam sjedila sama na klupi ispred kuće i gledala u more. U meni se miješala tuga i bijes. Sjetila sam se kako mi je sin Ivan rekao: “Mama, što će ti to? Uživaj u penziji!” Nije razumio da ne mogu sjediti sama u stanu i čekati smrt. Trebala mi je promjena, ali nisam znala da će biti ovako teško.

Trećeg dana stigla je obitelj iz Osijeka – muž, žena i dvoje male djece. Djeca su trčala po dvorištu, vrištala i razbijala cvijeće koje sam s ljubavlju sadila. Suada je vikala na njihovu majku: “Gospođo, recite djeci da ne trgaju ruže!” Majka joj je odbrusila: “Plaćamo smještaj, nismo došli na vojnu obuku!” Ja sam pokušavala smiriti situaciju, ali osjećala sam se kao uljez u vlastitoj kući.

Noći su postale duge i besane. Suada je hrkala tako glasno da sam morala spavati s čepićima u ušima. Počela sam brojati dane do kraja ljeta. Jedne večeri, dok smo čistile kuhinju nakon što su gosti otišli, Suada me pogledala ravno u oči: “Znaš li ti koliko si postala hladna? Kao da te ništa ne dira!” Osjetila sam knedlu u grlu. “A ti si previše emotivna! Ne možeš svima biti majka!” odgovorila sam joj.

Te noći sam plakala ispod tuša. Sjetila sam se dana kad smo zajedno bježale iz škole zbog prvih simpatija, kad smo dijelile tajne i snove o boljem životu. Sad smo dvije stare žene koje ne znaju kako zajedno disati.

Jednog popodneva zazvonio mi je telefon. Bila je to kćerka Ana iz Njemačke. “Mama, jesi li dobro? Čujem te umornu…” Glas joj je bio pun brige. Nisam imala snage lagati: “Nije lako, Ana. Nije lako kad shvatiš da te ni prijateljstvo ne može spasiti od samoće.”

Sutradan su stigli novi gosti – troje mladića iz Zadra. Donijeli su gitaru i pivo, pjevali do zore. Suada im se pridružila, ja sam ostala u sobi s glavoboljom. Ujutro sam pronašla razbijenu čašu na terasi i opušak u cvijeću. “Ovo nije život kakav sam zamišljala,” šapnula sam sama sebi.

Svađe sa Suadom postale su svakodnevica. Jednom me optužila da joj kradem novac iz kase za goste. Drugi put sam ja nju uhvatila kako krišom čita moje poruke na mobitelu. Povjerenje je nestalo kao sol u vodi.

Jednog dana došla je pošta – pismo iz Zagrebačkog doma za starije osobe. Prijavila sam se još prošle zime, iz straha od samoće. Sad me zovu: “Imamo slobodno mjesto.” Gledala sam pismo satima, nisam imala hrabrosti reći Suadi.

Te večeri sjela sam kraj nje na terasu. More je bilo mirno, zvijezde su blistale nad nama kao nekad davno kad smo maštale o velikim ljubavima.

“Suada… možda smo pogriješile,” tiho sam rekla.

Pogledala me tužno: “Možda smo samo prekasno pokušale pobjeći od onoga što jesmo.”

Šutjele smo dugo, svaka sa svojim mislima i tugama.

Danas sjedim sama u stanu u Zagrebu i pišem ovu priču. Suada je ostala na moru – kaže da joj treba još jedno ljeto da pronađe mir sa sobom. Ja čekam poziv iz doma za starije osobe i pitam se: Je li moguće pronaći sreću kad te prošlost stalno vuče nazad? Možemo li ikad biti istinski slobodne od svojih rana?

Što vi mislite – jesmo li mi žene osuđene na samoću ili još uvijek možemo pronaći svoj mir? Ima li nade za novi početak kad si već jednom sve izgubio?