„Donesi djecu, ali ne zaboravi novčanik“: Tajna u vrtu moje porodice
„Ivana, kad dolazite? I ponesi djecu, ali ne zaboravi novčanik“, rekla je mama kroz telefon, glasom koji je pokušavao biti veseo, ali je zvučao kao da nešto skriva. Stajala sam u kuhinji, gledala kroz prozor u kišni zagrebački dan i osjećala kako mi srce tone. Nije prvi put da me podsjeća na novac, ali ovaj put je zazvučalo kao prijetnja.
„Mama, znaš da nije problem… Ali zašto uvijek tako?“, pokušala sam tiho, da djeca ne čuju. „Ivana, znaš ti dobro zašto. Tata i ja više ne možemo sami. Vrt zarasta, a računi se gomilaju. Nije lako, znaš?“, odgovorila je, glas joj je zadrhtao.
Taj vrt u selu kraj Bjelovara bio je oduvijek srce naše porodice. U njemu smo kao djeca brat Dario i ja brali jagode, krili se od sunca pod starom kruškom i slušali tatine priče o djedu koji je sve to zasadio vlastitim rukama nakon rata. Ali sada su roditelji stari, tata teško hoda, mama ima problema sa srcem. Dario živi u Sarajevu, rijetko dolazi. Sve je palo na mene.
Te subote sam spakirala djecu – Luku i Anu – i krenula prema selu. U autu su se svađali oko tableta, a meni su misli bile daleko. Jesam li ja sebična što ne mogu češće dolaziti? Ili su oni nepravedni što očekuju da sve žrtvujem? Kad smo stigli, mama nas je dočekala na pragu s osmijehom koji nije dopirao do očiju.
„Evo mojih unuka!“, povikala je, ali pogled joj je skliznuo prema mojoj torbi. „Donijela si…?“
„Jesam, mama“, prekinula sam je i pružila joj kovertu s novcem. Osjetila sam stid i bijes u isto vrijeme. Djeca su potrčala u vrt, a ja sam ostala s roditeljima u kuhinji.
Tata je sjedio za stolom, gledao kroz prozor. „Vidiš kako sve zarasta? Nema više snage u ovim rukama“, rekao je tiho i pokazao mi dlanove izbrazdane godinama rada. „A Dario?“, upitala sam. „On ima svoj život“, odgovorio je kratko.
Navečer smo sjedili svi zajedno za stolom. Mama je servirala grah iz vrta, ali nitko nije pričao. Osjećala sam kako napetost raste. Ana je šaptala Luki da joj je dosadno, a meni su suze navirale na oči.
Kasnije te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s mamom na terasu. „Mama, zašto uvijek mora biti o novcu? Zar ti nije dosta što dolazim, što ti pomažem?“
Mama je šutjela dugo. „Ivana, ti ne znaš sve. Tata i ja smo uzeli kredit prije par godina da popravimo krov. Mislili smo da ćemo moći otplaćivati s penzijom i prodajom povrća… Ali sad više ne možemo ni raditi ni prodavati. Bojim se da ćemo izgubiti kuću.“
Osjetila sam kako me preplavljuje bijes – na njih što su to krili, na sebe što nisam primijetila ranije, na Darija što ga nikad nema kad treba. „Zašto mi to niste rekli prije?“, pitala sam kroz suze.
„Nismo htjeli da se brineš. Znaš kakav je tvoj brat – uvijek obećava pomoći, ali nikad nema vremena ni novca.“
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako kiša lupa po limenom krovu i razmišljala o svemu što nas razdvaja: novac, ponos, stare rane iz djetinjstva koje nikad nismo zaliječili. Sjetila sam se kako smo kao djeca Dario i ja slušali roditelje kako se svađaju zbog sitnica – tko će platiti struju, tko će kupiti kruh – a sada se povijest ponavlja.
Ujutro sam nazvala Darija. „Dario, moraš doći. Ne možemo više ovako.“
„Ivana, znaš da imam posao…“, počeo je.
„Ne zanima me! Ovo nije samo moj problem! Roditelji će izgubiti kuću ako im ne pomognemo zajedno!“
S druge strane tišina. Onda uzdah. „Dobro… Doći ću idući vikend.“
Kad je Dario stigao, napetost se mogla rezati nožem. Mama ga je grlila predugo, tata ga nije ni pogledao. Sjeli smo svi za stol u vrtu koji je bio pun korova i tuge.
„Zašto mi niste rekli?“, pitao je Dario tiho.
„Zato što si uvijek bio daleko“, odgovorio mu je tata.
Počela je svađa – stara zamjeranja su izbijala na površinu: kako je Dario otišao studirati u Sarajevo i nikad se nije vratio; kako sam ja ostala blizu ali uvijek bila „ona koja mora sve“. Djeca su gledala u nas širom otvorenih očiju.
Na kraju smo svi plakali – mama zbog straha, tata zbog ponosa, Dario zbog krivnje, ja zbog umora. Ispod stare kruške prvi put smo rekli istinu: da nas boli što nismo zajedno; da nas guši osjećaj dužnosti; da nas razdire strah od gubitka doma koji nas je držao na okupu.
Dogovorili smo se: prodat ćemo dio zemlje koju ionako više ne možemo obrađivati; Dario će slati novac svaki mjesec; ja ću dolaziti češće ali neću više biti sama u svemu.
Kad smo odlazili kući, mama me zagrlila jače nego ikad prije. „Hvala ti što si nas natjerala da pričamo“, šapnula mi je.
Vozila sam prema Zagrebu dok su djeca spavala na zadnjem sjedištu i pitala se: Zašto nam treba toliko boli da bismo bili iskreni jedni prema drugima? Hoćemo li ikada naučiti razgovarati prije nego što bude prekasno?