Dom iznova sagrađen: „Mama, treba mi prostor da rastem“ – Priča o pomirenju majke i kćeri

„Iva, gdje si bila? Znaš li koliko je sati?“ Majčin glas parao je tišinu hodnika, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala skinuti cipele. Kiša je još kapala s moje jakne, a u grudima mi je tutnjalo nešto između bijesa i tuge.

„Mama, imam 23 godine! Ne moraš me više čekati budna! Nisam dijete!“

Njezine oči, uvijek tako tamne i zabrinute, sad su gorjele. „Nisi dijete? A gdje si bila do tri ujutro? Jesi li jela? Jesi li sigurna? Sarajevo nije sigurno, Iva! Znaš li šta se sve može dogoditi?“

Zatvorila sam oči na trenutak. U glavi mi je odzvanjalo: uvijek ista priča. Od osnovne škole do fakulteta, od prvih izlazaka do prvog dečka – mama je uvijek bila tu, uvijek previše blizu. Nikad nisam imala svoj prostor. Nikad nisam mogla disati.

„Mama, molim te… Treba mi prostor da rastem. Ne mogu više ovako.“

Njezina ruka zadrhtala je na kvaki. „Sve što radim, radim jer te volim.“

„Ali mene guši ta ljubav!“, povikala sam, glasom koji nisam prepoznala. „Ne mogu više! Odlazim!“

Nisam znala gdje ću. Samo sam znala da moram otići. U torbu sam strpala nekoliko stvari, novčanik i stari mobitel. Dok sam izlazila iz stana u naselju Grbavica, čula sam kako mama tiho jeca iza zatvorenih vrata.

Prva noć vani bila je hladna i duga. Prijateljica Lejla me primila kod sebe. Sjedile smo na podu njezine sobe, okružene praznim šalicama čaja.

„Iva, znaš da te tvoja mama voli. Samo… možda ne zna drugačije.“

„Znam“, šapnula sam. „Ali zar nije vrijeme da me pusti?“

Lejla je slegnula ramenima. „Možda joj trebaš reći kako se osjećaš. Prava istina, bez ljutnje.“

Ali kako reći istinu nekome tko te voli toliko da ne vidi tvoju bol?

Sljedećih dana izbjegavala sam pozive s maminog broja. Poruke su stizale: „Javi se.“ „Jesi li dobro?“ „Molim te, vrati se.“

U meni se miješala krivnja i olakšanje. Prvi put sam spavala bez straha da će netko provjeravati gdje sam, s kim sam, jesam li pojela večeru. Ali svaki put kad bih zaspala, sanjala bih maminu zabrinutu siluetu na vratima.

Jednog jutra Lejla mi je donijela kafu u krevet.

„Iva, tvoja mama je zvala moju mamu. Brine se. Možda bi trebala otići kući?“

Pogledala sam kroz prozor na sivilo sarajevskog jutra. Kiša je opet padala.

„Ne mogu još“, rekla sam tiho.

Dani su prolazili. Pronašla sam privremeni posao u maloj knjižari kod Sebilja. Vlasnica Azra bila je žena srednjih godina s osmijehom koji je podsjećao na moju mamu.

„Svi roditelji griješe“, rekla mi je jednog dana dok smo slagale knjige. „Ali djeca moraju naučiti reći što im treba.“

Te večeri sam sjela na tramvaj broj 3 i vozila se bez cilja kroz grad. Gledala sam lica ljudi – umorne žene s vrećicama iz Merkatora, mladiće koji su se smijali nečemu na mobitelu, starce koji su gledali kroz prozor kao da traže nešto što su davno izgubili.

U meni se lomilo pitanje: Je li moguće voljeti nekoga toliko da ga povrijediš?

Nakon tri tjedna odlučila sam se vratiti kući. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam stajala pred vratima stana.

Mama je otvorila vrata prije nego što sam stigla pozvoniti. Izgledala je starije nego prije mjesec dana.

„Iva…“

Nisam mogla izdržati. Zagrlila sam je kao kad sam imala pet godina.

Plakale smo obje dugo, bez riječi.

Kasnije smo sjedile za kuhinjskim stolom uz čaj od kamilice.

„Mama“, počela sam tiho, „znam da me voliš. Ali moraš me pustiti da pogriješim sama. Da rastem.“

Gledala me dugo, oči su joj bile crvene.

„Bojim se za tebe“, priznala je. „Tvoj otac… znaš kako je nestao u ratu. Otkad si se rodila, sve što imam si ti.“

Prvi put sam shvatila njezin strah – nije bio samo strah za mene, nego i strah od gubitka svega što voli.

„Neću otići zauvijek“, rekla sam. „Ali moram imati svoj život.“

Dogovorile smo se: svaka će pokušati razumjeti onu drugu. Ja ću se javljati kad kasnim, a ona će pokušati ne zvati svakih pola sata.

Nije bilo lako. Bilo je dana kad bi opet planula svađa zbog sitnice – neoprane šalice ili kasnog dolaska kući. Ali sada smo znale stati i pitati: „Zašto si ljuta? Što te boli?“

Godinu dana kasnije preselila sam u mali stan na Dolac Malti s Lejlom. Mama mi ponekad donese pitu ili šalicu juhe kad zna da imam ispitni rok.

Naučila je pustiti me – barem malo. A ja sam naučila da ljubav nije kontrola nego povjerenje.

Ponekad se pitam: Koliko nas ima koji živimo u sjeni roditeljskog straha? Možemo li ikada zaista pustiti one koje volimo ili ih držimo preblizu iz vlastitog straha?