Bratova svadba, moj pakao: Kad novac razori porodicu
“Ako ne dobijem svoj dio, neću vas više nikad pogledati!” vikao je Ivan, moj mlađi brat, dok je majka plakala u kuhinji, a otac šutio, gledajući kroz prozor kao da će mu pogledom pobjeći iz ove stvarnosti. Ja sam stajala između njih, osjećajući kako mi srce puca na pola. Nikad nisam mislila da će jedna svadba, nešto što bi trebalo biti najljepši dan u životu, postati razlog zbog kojeg će se naša porodica raspasti.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Ivan došao s djevojkom Anom i objavio da planiraju svadbu. Svi smo bili sretni, čak i otac koji rijetko pokazuje emocije. Ali sreća je trajala kratko. Ivan je ubrzo rekao da nema dovoljno novca za svadbu kakvu Ana želi. “Svi moji prijatelji prave velike svadbe, ne mogu ja biti jedini koji će praviti nešto skromno!” govorio je, a meni je bilo jasno da ga više brine tuđe mišljenje nego ljubav.
Roditelji su mu pokušali objasniti da nemamo puno. Otac je penzioner, majka radi u trgovini za minimalac. Kuća u kojoj živimo je sve što imamo. “Ivane, sine, mi ti možemo pomoći koliko možemo, ali ne možemo prodati kuću! Gdje ćemo mi?” pitala ga je majka kroz suze.
Ivan je tada prvi put izgovorio ono što nas je sve šokiralo: “Imam pravo na svoj dio! Ako nećete prodati kuću, onda mi barem dajte moj dio unaprijed!”
Od tog dana, svaki razgovor u kući završavao je svađom. Otac je postao još tiši, povukao se u sebe. Majka je svaku noć plakala misleći da je ne čujem. Ja sam pokušavala razgovarati s Ivanom, ali on je bio neumoljiv.
“Znaš li ti koliko košta sala za svadbu? Koliko košta muzika? Ana želi bend iz Zagreba!” govorio mi je jednog dana dok smo sjedili u kafiću.
“Ivane, ali zar nije važnije da budemo zajedno, da roditelji budu sretni? Šta će ti svadba ako ćeš zbog nje izgubiti porodicu?” pitala sam ga.
“Ti uvijek staješ na njihovu stranu! Lako je tebi kad si starija i kad si uvijek bila njihova mezimica! Meni nikad ništa nisu dali!” vikao je toliko glasno da su se ljudi okretali.
Nisam znala šta da kažem. Istina je da sam uvijek bila odgovorna, završila fakultet, zaposlila se. Ivan je bio buntovnik, često mijenjao poslove, uvijek tražio lakši put. Ali nisam ga mogla pustiti niz vodu.
Jedne večeri sam čula roditelje kako razgovaraju u dnevnoj sobi. “Možda bismo trebali prodati kuću… Ako će to Ivana usrećiti…” rekla je majka tiho.
“Ne dolazi u obzir! Gdje ćemo mi? Šta ćemo kad ostanemo bez ičega?” odgovorio je otac ljutito.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome kako smo kao djeca zajedno trčali po dvorištu, kako smo dijelili sve – igračke, sladoled, pa čak i kazne od roditelja. Kako smo došli do toga da nas novac ovako razori?
Sutradan sam otišla kod Ivana. “Molim te, razmisli još jednom. Znaš li koliko bi roditelji patili kad bi morali napustiti kuću? To nije samo zidovi i krov, to su svi naši uspomene. Zar ti to ništa ne znači?”
Ivan me gledao hladno. “Meni znači da napokon dobijem nešto svoje. Cijeli život sam bio drugi po redu. Sad želim biti prvi makar jednom.”
Nisam mogla vjerovati koliko se promijenio. Ili možda nikad nisam ni vidjela njegovu pravu stranu?
Dani su prolazili u agoniji. Majka je smršavila, otac se razbolio od stresa. Ja sam pokušavala raditi svoj posao, ali nisam mogla misliti ni na šta drugo osim na ovu situaciju.
Jednog dana Ivan je došao s Anom i rekao: “Ako ne dobijem svoj dio do kraja mjeseca, selim kod nje i više me nećete vidjeti!”
Majka je pala u nesvijest od šoka. Dok sam joj držala ruku i čekala hitnu pomoć, osjećala sam bijes prema bratu kakav nikad nisam osjetila.
Kad se majka oporavila, otac me povukao na stranu: “Ne mogu više ovo izdržati. Ili ćemo mu dati što traži ili ćemo svi poludjeti.”
Te noći sam sjela sama u sobi i plakala kao dijete. Nisam znala šta da radim – pomoći bratu i uništiti roditelje ili stati na stranu roditelja i izgubiti brata zauvijek?
Na kraju su roditelji odlučili podići kredit i dati Ivanu nešto novca – dovoljno za skromnu svadbu, ali ne onoliko koliko je tražio. Ivan je bio bijesan, ali ipak je pristao.
Svadba je bila hladna, bez osmijeha i radosti. Majka nije mogla sakriti suze dok su mladenci plesali prvi ples. Otac nije ni došao do kraja večeri – otišao je kući ranije.
Danas više ništa nije isto. Ivan se rijetko javlja. Roditelji su ostali sa dugovima koje će otplaćivati godinama. Ja sam ostala s pitanjem koje me proganja svake noći: Je li vrijedilo žrtvovati porodicu zbog jednog dana slavlja? Može li se ljubav kupiti novcem?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li porodica treba sve dati za sreću jednog člana ili postoje granice koje se ne smiju preći?