Ako imaš imalo obraza, mogla bi barem oprati suđe: Moj sin tvrdi da mu uništavam porodicu
“Ako imaš imalo obraza, mogla bi barem oprati suđe!” viknula sam, a glas mi je zadrhtao od bijesa i poniženja. U kuhinji je mirisalo na jučerašnji ručak, a tanjuri su se gomilali u sudoperu. Moja snaha, Lejla, samo je slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu. Moj sin, Filip, stajao je na vratima i gledao nas kao da smo dvije strankinje koje se bore za teritorij.
“Mama, molim te, nemoj opet,” rekao je tiho, ali odlučno. “Ovo je naš dom sada. Pusti nas da živimo kako želimo.”
Zar sam došla do toga da me vlastiti sin moli da šutim u vlastitoj kući? Sjećam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju, kad mi je bio sve na svijetu. Tada sam imala samo 23 godine i cijeli svijet mi se srušio kad nas je muž napustio. Ostala sam sama s djetetom, bez ikoga svoga osim stare majke koja je već bila na izmaku snaga.
Moj muž, Zoran, otišao je bez riječi. Samo je jednog dana nestao. Kasnije sam saznala da ima drugu ženu u Osijeku i da mu je dosadilo biti otac i muž. “Zašto bih trošio na vas kad mogu trošiti na sebe i svoju ljubavnicu?” rekao mi je u lice kad sam ga pokušala nagovoriti da se vrati zbog Filipa. Nikad mu to nisam oprostila.
Godinama sam radila dva posla – čistačica u školi i prodavačica na pijaci – samo da Filip ima sve što mu treba. Nikad mu nisam dala da osjeti glad ili sramotu. Kupovala sam mu najbolje knjige, vodila ga na izlete kad god bih skupila nešto novca. Učila sam ga da bude pošten i vrijedan čovjek.
Ali sada, kad ima svoju porodicu, osjećam se kao višak. Lejla me gleda kao smetnju, kao staru stvar koju treba skloniti iz dnevnog boravka. Kad dođem kod njih, uvijek mi nekako pokaže da nisam dobrodošla. Nikad ne pita kako sam, nikad ne ponudi kafu. Samo sjedi za stolom i gleda serije na laptopu.
Jednom sam joj pokušala pomoći oko ručka. “Ne treba mi pomoć,” rekla je hladno. “Sve radim sama.” A onda ostavi sudoper pun suđa i ode u sobu. Filip radi po cijele dane – vozi kamion za jednu privatnu firmu – i kad dođe kući, samo želi mir. Ne vidi što se dešava između mene i Lejle.
Prije mjesec dana odlučila sam ostati kod njih nekoliko dana jer mi je bilo loše – pritisak mi je skočio, a doktorica mi je rekla da ne smijem biti sama. Nadala sam se da će mi biti lakše uz njih, ali osjećala sam se još gore. Lejla me ignorirala, a Filip je bio nervozan svaki put kad bih nešto rekla.
Jedne večeri čula sam ih kako šapuću u sobi:
“Ne mogu više s tvojom mamom,” rekla je Lejla. “Sve joj smeta, stalno prigovara.”
“Znam, ali nema gdje drugo,” odgovorio je Filip potiho.
“Pa neka ide kod svoje sestre u Vinkovce!”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam mogla spavati cijelu noć. Ujutro sam odlučila otići kući, ali prije toga sam morala reći što mi leži na srcu.
“Lejla,” počela sam dok je sjedila za stolom s kavom, “znam da ti smetam. Ali barem možeš pokazati malo poštovanja prema meni. Nisam ovdje iz hira – bolesna sam i trebam pomoć. Ako imaš imalo obraza, mogla bi barem oprati suđe!”
Filip je ušao baš tada i čuo sve.
“Mama! Dosta! Zašto uvijek moraš praviti dramu? Znaš li da ovako uništavaš moju porodicu? Zar ti nije dosta što si cijeli život bila sama? Sad hoćeš i mene ostaviti bez mira?”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Moj sin, moje dijete koje sam podizala sama, sada me optužuje da mu rušim brak? Suze su mi potekle niz lice dok sam uzimala torbu i izlazila iz stana.
Vani je padala kiša. Hodala sam polako prema tramvajskoj stanici, osjećajući se starijom nego ikad prije. U glavi su mi odzvanjale Filipove riječi: “Uništavaš moju porodicu.” Zar sam zaista toliko loša majka? Zar nisam zaslužila malo zahvalnosti?
Dani su prolazili sporo. Nitko me nije zvao. Sjedila sam sama u malom stanu na Trešnjevci i gledala kroz prozor kako djeca igraju nogomet na parkingu. Sjetila sam se svog djetinjstva u Bosanskoj Gradišci – tada su porodice bile zajedno, pomagali smo jedni drugima bez obzira na sve.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Sanja iz Vinkovaca.
“Jasna, čujem da si opet imala problema s Lejlom? Dođi kod mene malo, promijeni sredinu.”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao teret svima oko sebe.
“Ne znam više gdje pripadam,” rekla sam tiho.
“Pripadaš svojoj porodici! Ako te Filip ne razumije sada, možda će jednog dana shvatiti koliko si mu značila.”
Te riječi su mi dale malo snage. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Sanje. Tamo sam barem imala s kim popiti kafu i razgovarati o starim vremenima.
Ali srce me i dalje boljelo zbog Filipa. Svaki dan sam čekala njegov poziv ili poruku – ali ništa nije dolazilo.
Ponekad se pitam: Gdje smo to pogriješili kao društvo? Zašto su majke postale teret vlastitoj djeci? Zar ljubav koju damo nestane čim djeca odrastu? Možda će netko od vas imati odgovor na to pitanje.