Divlji konji su me spasili kad nitko drugi nije: Moja noć nad provalijom

“Mateo, hajde! Što se čekaš!” vikala je Ena dok je pjenušava vrućina kasnog popodneva pekla moj potiljak. Stajao sam na rubu kanjona, pokušavajući smiriti svoju unutarnju oluju. Nismo bili tamo radi pogleda – ne, Ena je žurila, pogurivala me prema stazi uz same litice, iz nekog samo njoj poznatog razloga. Spojile su nas godine borbe s nezaposlenošću – obje smo naše obitelji ostale bez puno toga tijekom zadnjih recesija. Beskrajni razgovori, cigarete i tuga zbog izgubljenog doma; tim smo se godinama držali zajedno dok su naši roditelji šutke gledali televiziju, tražeći odgovore koje nitko nije imao. Vjerovao sam Eni više nego sebi. Ili sam barem mislio da vjerujem.

Nisam ni slutio da će, upravo ona, biti posljednja osoba čiji glas čujem prije nego što mi život zamalo nestane iz ruku.

“Samo još ovaj zavoj. Znaš da mi je stalo. Moramo pričati, Mateo…” njen glas me razbijao iznutra. Pokušao sam se obraniti, ali njen pogled postao je tvrd – to nije bila ona. Ili je, zapravo, to uvijek bila ona, samo ja nisam želio vidjeti? Pritisak u grudima rastao je svaki put kad bi spomenula svoju novu ljubav, radne prilike koje treba iskoristiti. Uspon na stijenu dogodio se brzo, izdanak, pa mali odron – moj je korak zapeo upravo tamo gdje je Ona htjela da se poskliznem.

Ne sjećam se točno pada. Pamtim samo čudnu plitku tišinu, trenutak izgubljena daha i bol u ruci koja je zgrabila kamen. Ostao sam visjeti na jednoj ruci, stijena mi je parala dlan, a Ena je stajala iznad i gledala dolje. Nisam vjerovao očima kad ju nisam vidio u totalnom strahu ili šoku. Ne, Ena nije vrištala. Samo je stajala, očiju stisnutih u čvrst rez.

“Žao mi je, Mateo. Moram ovo učiniti. Ti si uvijek bio prepreka… meni… nama…”

U tom trenutku srce mi se raspuklo na dva dijela – od izdaje i od užasa.

“Ena! Pomozi mi! Nemoj… nemoj ovako!”

Ali nije bilo milosti. Dlan mi je lagano klizio, osjećao sam krv pod noktima, čuo kako kamenje škripi pod težinom. Ena je nestala. Njezini su koraci utihnuli. U pustinji, nitko ne čuje tvoj krik, osim možda onih koji nikada neće pričati o tome.

Nisam imao koga zvati. Nitko nije znao gdje sam. Zrak je postajao hladniji, nebo purpurno, a tišina – ta tišina je najviše boljela. Razmišljao sam o roditeljima, u Zagrebu, kako su uvijek govorili da treba vjerovati ljudima ali i čuvati svoju sjenu. Sjetio sam se sestre Dijane, njezinih suza kad sam joj rekao da idem s Enom, i načina na koji mi je, bez riječi, gurnula privjesak za sreću – “samo zbog tebe, Braco.”

Vrijeme je nestajalo. Snaga mi je oticala svakom minutom. Pokušavao sam prstima pronaći bolji oslonac, ali stijena je bila glatka, skoro uljana. Osjetio sam da ću skliznuti. U tom polusnu, kao iz daleka, začuo sam topot – najprije slab, a onda sve jači, poput grmljavine niz praznu kotlinu. Topot konja. Sjetio sam se priča o mustanzima – divljim konjima, neukrotivima, ponosnima. Nitko iz sela nije uspio prići dovoljno blizu tim konjima bez da ih uplaši. Ali tog trenutka, dok sam visio više mrtav nego živ, vidio sam kako krdo silazi prema potoku, ispod mene.

Vođa krda, snažna kobila s bijelom prugom po čelu, zastala je. Protrljao sam bolne oči, uvjeren da haluciniram, ali oni su bili tu – dvadesetak ovih čudesnih životinja, sa sjajnom crvenosmeđom dlakom i tihim, mudrim očima. Približio se još jedan, malo mlađi pastuh, i pogledao prema meni. Taj pogled, taj smiraj u njegovom oku, dao mi je snage za posljednji krik: “Pomozite mi! Ne ostavljajte me!”

Zvuči ludo, znam. Ludost je i čekati pomoć od konja, ali tada, kad si izdan ljudima, nadaš se svemu što diše. Očajnički sam posegnuo s nogom prema nekoj grani, posljednjom nadom, a istodobno čuo šuškanje travki ispod sebe i šaptanje prirode. Ono što se tada dogodilo, nikad nitko ne bi očekivao. Vođa krda polako je podvukla vrat ispod izbočenja, proširila noge, a ostali su stali oko nje, poput čuvara – bilo je kao da su pokušavali da olakšaju moj pad, da ublaže udarac.

Prsti su mi klizili i osjećao sam kako prepuštam tijelo gravitaciji, ali nisam se raspao o stijene kao što sam očekivao – kliznuo sam kroz grmlje, pa me granje odbilo i pao sam ravno na leđa mlađem pastuhu. Osjetio sam težinu tijela, bol kroz cijelo tijelo, ali i ponosnu toplinu životinje ispod mene. Nijedan konj nije pobjegao. Kobila je stala kraj mene i cinično njuškala moje lice.

“Neću ti nauditi… samo… samo pusti da ostanem tu još malo…” promrmljao sam, glasom iz dubine.

Dok sam ležao, pokriven strahom i prašinom, čuo sam zvukove – laku brazilijsku svirku koliko milja udaljenu. Bio je to starac, Milutin, kojeg su Amerikanci zvali „Crazy Balky“. On je jedini godinama dolazio hraniti konje, i znao je sve njihove staze. Čuo je ranije moj krik, pa krenuo stazom koju je Ena izbjegla.

“Mateo! Jesi li živ, zaboga?! Čuješ li me?!”

Suze su navrle, ali nisam mogao reći ništa osim: “Ovde! Konji… oni su me spasili… oni su, Milutine…”

Milutin je ušao među konje, što se rijetko kome posreći, i polako, sa starcem svojstvenim mirnim glasom, smirio cijelo krdo. Zajedno smo ih hranili mrkvom dok sam čekao Hitnu pomoći. Ena, naravno, nije se vraćala. Niti je itko od nje čuo išta. Nitko ju nije pitao, osim mene, mnogo puta u glavi.

Oporavljao sam se tjednima, ali glava nije zacijelila tako lako. U malom dnevnom boravku, majka je pitala: “Kako si, sine?” a ja sam samo šutio, gledao u privjesak Dijanine sreće, i pitao se – jesu li divlji konji stvarno sposobniji za suosjećanje i odanost nego ljudi? Zar povjerenje uvijek vodi do izdaje ili možda do nečeg višeg, nečeg što ne poznajemo?

Ponekad mi se čini da jedino divljina ne laže. Može li srce čovjeka ikad biti iskreno kao oči divljeg konja?