Izbacili su me iz stana u kojem sam odrasla: tek nakon očeve smrti saznala sam da su me rođena sestra i ujak prevarili
Još mi zuji u glavi ono što mi je sestra rekla na vratima, kao da nije govorila meni nego nekoj stanarki koja kasni s režijama.
“Imaš mjesec dana da se iseliš. Nemoj da to ide ružno.”
Stajala sam u hodniku stana u kojem sam naučila hodati, u kojem je tata držao alat u onom donjem ormariću, u kojem je mama svake zime sušila veš kraj radijatora jer je balkon puhao kao lud. I gledala sam svoju rođenu sestru, Mirelu, kako mi to govori bez da trepne.
Prvo sam mislila da me prepada. Da je opet neka njezina histerija, nešto usput, nešto da me zaboli pa da ona vidi kako reagiram. Ali nije.
U ruci je imala papire.
Kasnije sam saznala da je sve krenulo puno ranije, još nakon tatine smrti. Ta stara ostavinska rasprava, za koju sam vjerovala da je čista formalnost, odjednom je dobila neke dodatke, neke izjave, neke punomoći za koje ja nikad nisam ni čula. Ujak Zoran je to sve “vodio”, kako je mama rekla, jer se on “razumije u papire”. Da, razumije se. Očito predobro.
Moj tata je umro prije šest godina. Srce. Naglo. Ujutro je pio kavu, navečer smo ga gledali u mrtvačnici. I od tada sam ja bila ta koja gasi požare. Plaćala mami lijekove kad joj je tlak divljao. Mireli posuđivala novac “na tjedan-dva”. Ujaku jednom za registraciju, drugi put za dug za struju, treći put jer je rekao da će ga sram biti pred ljudima ako mu dođu ovršitelji.
Nikad nisam zapisivala. Obitelj je, govorila sam sebi. Vratit će kad budu mogli.
Ma kakvi.
Kad sam otišla u gruntovnicu, noge su mi se odsjekle. Službenica je bila hladna, umorna, vidi se da svaki dan gleda tuđe raspade.
“Gospođo, ovdje stoji da niste jedini nasljednik, a kasnije je proveden upis suvlasništva i prijenos udjela.”
“Kakav prijenos? Tko je potpisao?”
Pogledala me preko naočala.
“Imate pravo tražiti preslike dokumentacije.”
Tu sam prvi put osjetila onu pravu mučninu. Ne onu od stresa, nego onu kad shvatiš da se nešto veliko dogodilo iza tvojih leđa, a svi oko tebe to već znaju.
Mama je sjedila u kuhinji kad sam došla k njoj. Na stolu juha iz vrećice i pola kruha. Televizor stišan.
“Jesi ti znala?”
Nije me ni pogledala odmah. Samo je promiješala juhu, iako ju nije ni jela.
“Nemoj mene u to miješati, Sanela. Ja sam stara žena.”
“Mama, pitam te jesi li znala da su Zoran i Mirela prebacivali udjele i vukli nešto po papirima?”
Onda me pogledala. Umorno. Kukavički, evo tako.
“Zoran je rekao da je to najbolje da se ne dijeli svašta. Da ćeš ti svakako imati gdje. Ti si uvijek bila sposobna.”
Ja sam samo sjela. Nisam ni plakala odmah. Samo sam gledala u njezine ruke. Te iste ruke koje su mene držale kad sam imala temperaturu, a sad nisu mogle ni jednom reći: stani, to je i njezin dom.
Mirelu sam nazvala tu večer.
“Objasni mi samo jedno. Kako si mogla?”
Šutnja. Pa uzdah.
“Nemoj glumiti žrtvu. Ti si ionako godinama radila u Zagrebu i dolazila kad ti paše. Ja sam bila uz mamu.”
“Uz mamu? Ja sam slala novac svaki mjesec!”
“Pa slala si kad si imala. Nisi ti svetica.”
To me više zaboljelo nego da me opsovala. Taj ton. Kao da sam strankinja.
Poslije su krenule sitnice koje te dokrajče. Brava na podrumu promijenjena. Mojim kutijama netko prekopao. Stara tatina jakna nestala. Ujak me zvao i govorio onim svojim masnim glasom:
“Sanela, nemoj praviti cirkus. Sve je po zakonu. Ako budeš pametna, dogovorit ćemo se.”
“Po kojem zakonu? Onom tvom?”
Spustio mi je slušalicu.
Imala sam mjesec dana. Plaća mi je bila prosječna, podstanarstvo nenormalno skupo, gazde traže dvije stanarine unaprijed, polog, potvrdu o radu, kao da iznajmljuju vilu na moru, a ne garsonijeru od 27 kvadrata s vlagom iza ormara. Spavala sam par noći kod kolegice Ajle. Onda kod prijateljice Marijane na kauču. Torba mi je stalno bila spakirana, četkica u džepu jakne, dokumenti uz mene kao da će mi ih i to netko uzeti.
Najgore je bilo ono jutro kad sam zadnji put zaključala stan. Nisam uzela puno. Malo odjeće, album sa slikama i tatin sat koji sam našla iza ladice, valjda ga nisu vidjeli. U hodniku sam zastala i rukom prešla preko zida na kojem su se još jedva vidjele olovkom ucrtane crte koliko smo Mirela i ja rasle.
Ona je iz dnevnog boravka dobacila:
“Nemoj dramatizirati.”
Ja sam se okrenula i rekla joj nešto što sam dugo gutala.
“Ti meni nisi uzela samo stan. Ti si mi uzela zadnju iluziju da imam obitelj.”
Prvi put joj je lice zadrhtalo. Samo na sekundu. Ali dovoljno da vidim da zna.
Sad sam u unajmljenoj sobici kod jedne gospođe u Dubravi. Dijelimo kuhinju i kupaonicu. Noću slušam tramvaje i nekad mi to čak paše, samo da ne čujem svoje misli. Pokrenula sam postupak, tražim odvjetnika kojeg mogu platiti na rate. Skupljam poruke, uplatnice, stare papire, sve. Nekad mislim da ću izdržati. Nekad se raspadnem na poslu u toaletu pa perem lice hladnom vodom i pravim se normalna.
Najviše me ubija što još uvijek, usprkos svemu, čekam da me mama nazove i kaže: “Dođi kući, dosta je bilo.” A znam da taj poziv možda nikad neće doći.
Recite mi, je li veća bol kad ti tuđi ljudi slome život ili kad to naprave tvoji?
I koliko puta čovjek može krenuti ispočetka prije nego stvarno ostane bez ičega?