Odrasla sam uz majku koja je skrivala novac u staklenke, a danas mi se brak raspao jer još uvijek živim kao da sutra nećemo imati za kruh
Ne znam kad je točno počelo, ali znam kako je zvučalo. Zvuk vrećice koja šuška ispod madraca. Zvuk staklenke koja zvecka u ormaru iza posteljine. Moja majka, Zdenka, nije vjerovala banci, ljudima, državi, dobrim mjesecima, ničemu. Vjerovala je samo zalihama. Brašnu, ulju, sapunima na akciji i novcu sakrivenom po kući kao da će sutra rat.
A nije bio rat. Bila je obična Slavonija, kasne devedesete, pa dvije tisućite. Imali smo dovoljno. Ne bogatstvo, ali dovoljno. Otac Stipe je radio u komunalnom, majka je čistila u školi. Nikad nismo bili gladni. Ali kod nas se živjelo kao da jesmo.
Kad sam bila mala, mislila sam da tako svi žive. Da je normalno gasiti bojler čim se otuširaš. Da je normalno rezati spužvicu za suđe na pola da duže traje. Da je normalno kad ti majka pred ogledalom povuče rukav i kaže:
“Što će ti nova jakna? Ova još nije skroz propala.”
Nisam išla na maturalac. Nisam htjela ni pitati drugi put. Prvi put me pogledala onim svojim tvrdim pogledom i rekla:
“A kad ti sutra zatreba za lijekove, hoće li ti razrednica platiti?”
Te rečenice ostanu u čovjeku. Uđu pod kožu. Poslije ih više ne čuješ njenim glasom, nego svojim.
Udala sam se za Mirzu sa trideset i dvije. Dobar čovjek. Smiren, duhovit, vrijedan. Radio je u servisu za bijelu tehniku, ja u računovodstvu u jednoj privatnoj firmi u Osijeku. Dvije plaće, mali stan na kredit, bez luksuza, ali pristojno. On je znao reći:
“Lejla, ne živimo loše. Možemo nekad i ručati vani.”
Meni bi se odmah stislo u želucu.
“Zašto bismo dali 35 eura na ručak kad imam doma grah?”
On se prvo smijao. Onda je prestao.
Ne mogu reći da nisam vidjela što radim. Vidjela sam. Samo sam uvijek imala spremno opravdanje. Treba mijenjati perilicu? Može još malo. Kaplje, ali radi. Djetetu trebaju nove tenisice? Nek pričeka plaća. Meni zubar predloži krunicu, ja odgodim šest mjeseci. Kupim najjeftinije tablete, najjeftiniji deterdžent, najjeftinije meso, pa poslije liječim želudac i grizem se što sam opet nešto potrošila.
Najgore je bilo s našom kćeri Hanom. Jednom je došla iz škole i tiho rekla:
“Mama, svi idu na izlet u Zagreb. Mogu li i ja?”
Mogla sam platiti. Imala sam na računu. Imala sam čak i sa strane, na štednji. Ali meni je u glavi odmah krenulo: što ako se pokvari auto, što ako ostanem bez posla, što ako se Mirza razboli, što ako, što ako, što ako…
Rekla sam joj:
“Vidjet ćemo.”
To moje “vidjet ćemo” u našoj kući je značilo ne.
Mirza me te večeri dočekao u kuhinji. Nije vikao. To je bilo gore.
“Lejla, dijete ti je plakalo u sobi zbog 60 eura. Šezdeset.”
“Nije zbog 60 eura, nego zato što moramo biti odgovorni.”
“Odgovorni? Ili preplašeni?”
To me presjeklo. Toliko da sam odmah napala njega.
“Lako je tebi. Ti bi sve danas, odmah. Nemaš ti osjećaj za sutra.”
Udario je dlanom po stolu, prvi i zadnji put.
“A ti nemaš osjećaj za danas, Lejla! S tobom je sve sutra, sutra, sutra. Kad ćemo živjeti? Kad budemo mrtvi?”
Poslije je bilo tiho. Samo frižider zuji i Hana šušti po sobi. Ja sam sjedila i gledala u stolnjak koji sam kupila na sniženju i u tom trenutku mi je to bilo važnije od svega. Strašno me to sad sram.
Majka je, naravno, stala na moju stranu. Kad sam joj kroz suze pričala, rekla je:
“Muškarci ne razumiju. Žena mora misliti unaprijed. Da sam ja trošila, vi biste jeli zrak.”
Tad sam joj prvi put odgovorila.
“Mama, mi smo i ovako jeli strah.”
Zašutjela je. Samo je prebacila krpu preko ramena i rekla da sam nezahvalna. Tri tjedna nije pričala sa mnom.
Mirza je pokušavao još neko vrijeme. Predlagao je savjetovanje. Govorio da problem nije novac nego panika. Da nije normalno da se tresem kad treba kupiti djetetu zimsku jaknu. Jednom me našao kako u mobitel upisujem svaki račun iz trgovine i plačem jer sam uzela skuplji sir.
Sjeo je kraj mene i tiho rekao:
“Ja više ne znam kako da ti dokažem da smo sigurni.”
Nisam mu znala odgovoriti. Jer istina je bila ružna. Nije problem bio u tome jesmo li sigurni. Problem je bio što ja sigurnost nisam znala osjetiti. Mogla sam imati tri plaće, pun zamrzivač i otplaćen kredit, meni bi u glavi opet netko šaptao da nije dosta.
Kad je otišao, nije bilo scene. Spakirao je nekoliko stvari i rekao da vodi Hanu kod svoje sestre na par dana da se smire. Na vratima je zastao i pogledao me umorno, onako baš umorno.
“Ne ostavljam ja tebe zbog škrtosti. Odlazim jer kod tebe nikad nema mira.”
To me ubilo više nego da je rekao bilo što gore.
Razveli smo se prošle godine. Hana je sad više kod mene nego prije, ali oprezna je sa mnom. Kad nešto traži, prvo kaže: “Ako nije problem.” Dijete od jedanaest godina govori kao podstanar. Kad to čujem, dođe mi da se raspadnem.
Imam dobar posao. Plaća mi redovno sjeda. Režije platim na vrijeme. U frižideru imam svega. I dalje stojim u trgovini po deset minuta s mlijekom u ruci i vraćam je li jeftinije ovo ili ono, kao da od toga ovisi sudbina kuće.
Nekad uhvatim sebe da skrivam novac po ladicama. Kao moja majka. I onda sjednem na krevet i gledam u taj novac kao u neprijatelja.
Krenula sam psihologu prije četiri mjeseca. Teško ide. Kad mi kaže da potrošim nešto samo za sebe, dođe mi muka. Prošli tjedan sam kupila sebi kaput. Prvi put bez grižnje savjesti nije išlo, naravno da nije. Došla sam kući, skinula etiketu, pa plakala skoro sat vremena.
Ne zato što nemam.
Nego zato što duboko u sebi još uvijek vjerujem da ne zaslužujem trošiti ako nije zadnja nužda.
Je li moguće naučiti mir ako si odrastao na strahu? I kako da svojoj kćeri ne predam isto ovo što je meni predano?