Ono Što Se Izgubi Kada Odrastamo

“Alen, zar ti stvarno danas odlaziš?” Mama je stajala pogrbljena, premještajući ruke kao da traži neko nevidljivo dugme što će vratiti vrijeme unatrag. Miris kave što je ključa na šparetu miješao se s težinom tišine. Otac, Enver, stajao je u kutu, navučenih obrva, glas mu je bio zategnut kao pokošena trava kad reče: “Pa dobro, sine, i vrijeme ti je… Al’ nemoj zaboravit’ kuću, znaš?”

Soba mi je odjednom postala pretijesna za sve godine što ih nosim na leđima. Bile su tu slike sa ljetovanja u Neumu, mamine heklane zavjese, tatina krigla s natpisom iz Graza, i onaj stari regalić s figuricama koje sam s bratom Emirom razbijao kad sam bio dijete. U meni su titrale dvije snažne sile – jedna je vukla da ostanem isti, zauvijek njihov, a druga da zakoračim van, u svoju slobodu koja je prva mirisala pomalo na gubitak.

Probudio sam se jutro ranije iz sna u kojem se vraćam iz škole, kišan je dan, a mama mi dočekuje s vrućom supom i onom poznatom ljušturicom brige u pogledu: “Obuci se, nemoj mi još i prehladu navući!” Taj osjećaj je bio čista sreća, mirna luka gdje sam volio biti dijete što ne zna za račune, stanarine, prekide veza, bolne šutnje. Ali sada mi rečenica “Odlazim” grlo steže svom puninom.

Emir mi je tih dana bio neraspoložen, kuckao je po mobitelu, izbjegavao me pogledati. Uhvatili smo se, ipak, u hodniku, dok sam pakirao kutiju s knjigama. “Jesi ti siguran da ti ovo treba?” upita me tiho. “Možda je rano, znaš kako su roditelji, vječno će voditi računa, a ovdje si… svoj na svome.”

“Emire, moram. Zagušilo me ovo mjesto gdje sam uvijek samo nečije dijete. Kad će na mene gledati kao na Alena, a ne samo sina i brata?”, odgovorio sam, a iza toga se skrivala panika – što ako zaista nigdje ne postanem ‘svoj’? Ako sve što gradim ne bude dovoljno?

Prva noć u novom, sablasno tihom stanu u Zagrebu bila je teža od ičega. Svaki šum, svaki odjek cijevi, djelovao je strano. U tmini sobe, misli su me bacale do Mostara, pa do Travnika, gdje smo ljetovali kod tetke, pa opet do ove naše male zgrade u Sarajevu, gdje se sve znalo i nitko nije bio sam niti minute. Sjedeći za prozorom, gledao sam svjetla tramvaja i pitao se – ima li smisla siliti se biti osamostaljen kad ti duša vapi za starim sigurnim okriljem obitelji?

Ponedjeljci su najgori – hladni, bez maminih uštipaka i tatinog glasnog listanja novina. Nitko se ne brine imam li ručak, jesam li dobro, javljam li se češće no inače. A opet, svaki poziv doma i poruka koja se završi sa “čuvaj se” prodro bi u mene neobično dubok strah – strah da se vraćam u neku osamu u koju više ne pripadam. Čuva li itko zaista ono što je izgubio, ili samo pokuša naviknuti se na puno tiša srca?

Nekad bih zatekao mamu na videopozivu kako namješta kameru do prozora da mi pokaže zalazak sunca nad Trebevićem, i tada opet zaljuljam između prošlosti i sadašnjosti. “Ništa, sine moj, samo ti živi kako ti znaš. A kad budeš tužan, ništa, stani, udahni, pa nas nazovi. Ništa nije tako strašno kako izgleda navečer”, šapnula bi prije nego prekine vezu, ne znajući da tek tada navečer stvarno postaje prazno i strašno.

Moji novi prijatelji, Krešo i Lejla, pričali su drugačijim jezikom, puni su budućih planova, nemaju na leđima istu težinu domaće tuge. I dok smo sjedili na pivu na Cvjetnom, slušao sam kako sa lakoćom pričaju o svojim starcima. “Ma, ja i starci pričamo svake druge nedjelje, to je dosta. Moraš se isključiti ako hoćeš da opstaneš”, rekla je Lejla s osmijehom koji je mene živio. Krešo je pak slegnuo ramenima: “U Rijeci nije bilo nikog svog, snašao sam se sam, kad jednom zakoračiš, nema povratka.”

Ta njihova distanca me ljutila, ali i privlačila. Pitao sam se, ima li uopće mjesta za nostalgiju kad jednom postaneš odrasla osoba? Ili baš ona pokreće sve one tihe, teške odluke koje donosiš sam u četiri zida?

Svaki povratak u Sarajevo bio bi drukčiji. Moja stara soba više nije mirisala isto, šalica kave drugačije je zvonila uz prozor. A roditelji – iako su se trudili sakriti, postali su oprezniji, manje pričali, kao da su se i sami bojali toga što smo svi postali. Ponekad bi otac progovorio: “Pamti, Alene, kuća je tamo gdje se ljudi vole, a ne samo gdje su zidovi.” I tada bih shvatio – možda je dom ono što nosim, a ne što ostavljam. Možda.

Ali opet, svaku noć kad padne mrak, srce mi iznova pulsira između dva svijeta. Svaki uspjeh, svaki poraz, sve bi im htio ispričati, a onda ostaneš sam, sa željom za onim malim djetinjim utočištem. I postaviš sebi pitanje: može li čovjek zaista odrasti, ako nikad ne pusti ono što ga je najviše grijalo? Je li zrelost u odvajanju ili u tome da priznamo kako su nam uvijek potrebna leđa na koja se možemo osloniti?