U olujnoj tišini — Što ostane kad nestane sigurnost?

“Jasmina, moramo razgovarati.” Ena stoji na samom pragu dnevne sobe, očiju crvenih od suza koje predugo nije puštala. Iza nje, kroz poluotvorena vrata stana, čuju se djeca iz susjedstva, kako igraju loptu i viču jedno drugom ime. U meni je tišina glasnija od svih udaraca nogom o beton; slutim da iza ovih riječi nema povratka.

“Ne mogu više… Ne tražim previše, zar ne?” pita, glas joj puca, ali je odlučna. A ja samo kimam, jer što sad da kažem? Da nisam osjetila kako se među nama stvorila pukotina? Da nisam primijetila koliko često odlazi ranije na posao ili sjedi do kasno na terasi, gledajući negdje gdje je mene prestala tražiti? Napokon, izgovaram, poput molitve: “Zar nam ovo mora biti kraj?”

Dugujemo si istinu, rekla je, ali istina grize. Posljednjih mjeseci između nas se šuljala hladnoća, neugodna i uporna, poput zimske magle nad Bosanskim Brodom kad sam kao dijete gledala svjetla preko Save kako trepere. Ena i ja, dvije žene koje su obećale život dijeliti, izgubile smo nit koja nas je nekoć držala zajedno. Ona me gleda ravno u oči, ali nije tamo – izgubljena je negdje u vlastitim scenarijima budućnosti u kojoj, osjećam, više nisam protagonistica.

Nagovori na terapiju, noći provedene na suprotnim krajevima kreveta, tihi obroci i izgovori: „Umorna sam,“ „Previše mi je posla,“ ili moje vlastito: „Samo da ovo prođe.“ Nisam je varala niti povrijedila, ali osjećam se krivom jer nisam primijetila na vrijeme kad su ispod njenog osmijeha počele nicati sjene.

Te noći postajem mala Jasmina koju je otac ostavio. Ispod toplog deke svoga djetinjstva, slušala bih kako kiša pada po limenom krovu kuće u Bugojnu, moleći da mama ne zaplače preglasno kako bi susjedi čuli. U Eninom odlasku osjetim sve napuštanje koje bih trebala davno prerasti: strah od samoće, strah da ne vrijedim dovoljno da me netko voli cijeli život, kao što su jednom obećavali naši roditelji. Povučem se u kupatilo, hladan pod pod nogama bolji je od ledenog zida u grudima. Pokušam zaspati sljedećih dvadeset minuta ali misli kipe kao voda za čaj: Zašto nisam bila bolja? Kakva bih bila drugačija da još uvijek možeš ovdje ostati?

Dani poslije odluke ispunjeni su nemuštim dijalozima. Ena seli u podstanarski stan na Trešnjevci, tek nekoliko tramvajskih stanica dalje, ali daljina između nas raste iz sata u sat. Prijatelji pitaju: „Hoćete li pokušati još jednom?“ Mama šalje poruku: „Bit će bolje kad dođeš kući, uvijek si ovdje voljena.“ A ja? Odlazim na posao, ispunjavam tablice, organiziram termine i smiješim se kolegici Ireni, koja uvijek ima crvenu maramu i pita: „Jesam li ti ikako na pomoći?“. Kažem joj: „Nemaš pojma koliko znači samo čuti glas.“

U mraku stana naviru pitanja bez odgovora. Jesam li tražila previše kad sam htjela da svake subote doručkujemo zajedno? Kad sam čekala da sjednemo jedno pored druge i naslanjamo se na rame netom prije nego TV krene s vijestima? Jesam li time gušila ili sam samo pokušavala zadržati dom u kojem je toplina više od grijanja na plin?

Ena mi je tog zadnjeg dana rekla: „Nisi ti loša osoba, Jasmina. Ali ja više ne znam tko sam, pa ne mogu biti ni dobra za tebe.“ Nisam zamjerila. Znam tu borbu — da želiš biti cijelo, a ne pola nečijeg života. Trebala bih joj čestitati, zar ne? No, umjesto toga, sjedim i brojim minute od kad je otišla, više zbog navike nego nade da će se pojaviti na vratima i reći: „Promijenila sam mišljenje.“

Tijelo se navikava na samoću poput tamnih stanica koje se prilagode dnevnom ritmu bez sunčeve svjetlosti. Kuham za jednu, perem samo svoje rublje, šaljem rođendanske čestitke onima koje volim, a javim se i njezinoj mami — „Neka znaš da te mislim. Ako ti što zatreba, piši.“ Svijet ne prestaje. Subotom cvjećarka na Dolcu pita: „A gdje ti je ona vesela žena?“ Samo slegnem ramenima. Neki dan, dok sam hodala uz Savu, promatrala labudove i đake bicikliste, upitala sam se: Može li mir u ovoj tišini pobijediti toplinu zagrljaja, pa makar bio i nesavršen?

Na poslu su me unaprijedili. Svi slave, Irena grli, mama šalje tortu i poručuje: „Možda je vrijeme za novi početak.“ Zamišljam kako bi Ena reagirala — možda bi zapalila par svijeća i stavila moju omiljenu ploču. Ali mene više ne boli kako bi bilo, imam snage da sebi sama pripremim slavlje. Ipak, svaku večer, kad zgasnu svjetla i stan utihne, pitam se — jesam li ostala vjerna sebi time što sam pustila nekoga koga sam voljela, ili sam sebi uskratila priliku da negdje, u nesavršenstvu, pronađem sreću?

Može li osamljenost biti blagoslov ako je cijena spokoj, ili je možda vrijednije, makar i ranjivo, dijeliti život s nekim tko nije savršen? Što vi birate?