Između Sebe i Njih: Priča o Preživljavanju

“Ne otvaraj! Samir, nemoj!” Marija je jecala, očiju crvenih od plača, dok joj je drhtava ruka povlačila moju daleko snažniju od vrata. Bio sam jedva izvan sebe, adrenalin mi je hučao u ušima i jedino što sam mogao razabrati u toj magli bili su njezini glasni, preklinjući šaptaji i oštar vjetar koji je već raznio pola kuće. Ispred naših vrata stajala je susjeda Davorka, sva prekrivena snijegom, raščupane kose i s bebom u naručju, govoreći između jecaja: “Samo da malo ugrijemo, nemamo gdje!”

Te noći grijanje nam je već satima bilo ugašeno. Rat je otpuhnuo zadnje zalihe drva, a struju smo češće gubili nego što smo uživali njezinu toplinu. Majka, Aida, gledala me tihim očima u kojima se stelala briga, ali i nada. Otac je odavno nestao u jednom od onih nestalih konvoja što su putovali ka Bosanskom Petrovcu, nudeći istinu samo u mrzlom vjetru što donosi tuđe riječi. Sestra, mala Lana, čučala je pored peći kao zmija, glave zabijene među koljena, šaptala je molitve nepoznatim svecima.

“Pusti ih unutra, Samire. Barem je dijete.” Aida je prevalila riječi preko usana, a ja sam osjetio kako mi se lomini svaki atom onog što sam mislio da je savjest.

Ali u meni je gorjela stara, prastara borba: što vrijedi kolektivna sigurnost, kada svatko nekako mora preživjeti? Ako nas bude više, manje je kruha, manje deka, više prepirki i manje šanse da ćemo svi dočekati jutro u toplini. Godinama smo slušali kako treba pomagati, kako srce nikad ne smije zalediti. Ali kako pomoći kada sam se bojao da neću znati opet voljeti ako ostanem još jednu noć gladan? Da možda nikada neću moći ponovno zagrijati ruku na vatri iskrenosti? Zar obučenost u surovost nije najbolji štit kad je svijet ionako sveden na “ja protiv njih”?

Ne znam kad sam odškrinuo vrata. Sjećam se samo hladnoće što mi je prodrla u kosti kad sam pustio Davorku i njeno uplakano dijete da se proguraju u izmučenu kuhinju. Marija me pogledala onim pogledom u kojem možeš srušiti svaki most – pogledom izdaje. “Opet si spasitelj. Boli me više tvoja slabost nego svaka hladnoća!” grunula je i zatvorila se u sobu, tresući se, možda od bijesa, možda od zime.

Ta noć svima nam je bila prijelomna. Gledali smo jedno drugo, svatko naviknut na bijeg pod vlastitu deku. Davorka je povijala dijete blizu peći kao da će ga dim zaštiti, a majka i ja stajali smo s rukama na leđima, ulovljeni u zamci unutarnjih monologa. “Sine, dobar si. Nemoj da te ova vremena nauče samo preživljavanju. Ljubav je otpor.” Ali istina je bila, koliko god sam želio biti tu za druge, ponekad sam se osjećao kao da činim vlastitu propast.

Vanjska disciplina – upaliti lampu kad nestane struje, ne pojesti više od svog dijela, uvijek biti budan zbog mogućih napada – pretvorila se u unutarnju: susprezanje želje za toplinom kada si druge već ugrijao na vlastiti račun. Svjetlo s peći više nije bacalo sjene po zidovima, nego kroz nas; svatko je imao svoju, drugačiju.

Dani su prolazili u monotoniji očaja: kratki trenuci nade kad bi Luka, stari susjed, navratio s komadićem suhog kruha ili informacijom s radija, smjenjivali su se s dugim satima šutnje u kojima su misli kružile poput gladnih pasa. Davorka se trudila pomoći; prala je suđe i pospremala, ali uvijek s onim strepnjama da netko od nas može odlučiti kako je ona višak – da netko može, isključivo za svoje dobro, ponovo zaključati vrata.

S vremenom, kuća je postajala sve tiša, napetija. Marija i ja razgovarali smo sve rjeđe. Svaka svađa bila bi kratka, žestoka i uvijek završavala na istome: “Jesi li bolji ako nas sve izdaš, ili ako izdaš sebe da bi spasio druge?” Te riječi odzvanjale su mi u glavi i kad bih sjeckao zadnji komad repe za supu, i kad bih slušao vjetar što donosi korake nekoga tko nije otac.

Bio sam podvojena osoba, ponekad junak, ponekad egoist, svaki put tražeći opravdanje u vlastitoj slabosti. Pitao sam se, tko sam ja bez njih? I mogu li postojati ako odlučim biti samo ja?

Tako sam, u zvuku sitno kuckavih kapljica s prozora i zujućoj tišini mraka, shvatio kako isoalacija nije samo ono što nam rade ljudi izvana, nego ono što dopuštamo sami sebi. Zatvorio sam oči i pokušao prizvati sjećanja iz djetinjstva – ljetne dane na Vrbasu, dječje igre u pješčanicima, smijeh što se miješa s mirisom graha iz majčine kuhinje. Taj osjećaj zajedništva, sigurnosti i komfora zauvijek je bio izgubljen, a zamijenio ga je gusti magleni plašt novoga identiteta: usamljenika što svakoga dana mora birati između preživljavanja i ljubavi.

Pitamo se često, na kojoj strani smo mi kad se lomove prelamaju? Zar smo doista sposobni voljeti druge, dok vlastite bitke vodimo sami? Ako nije tvoje dobro uvijek na prvom mjestu, koliko ćeš daleko izdržati?

Eto, recite mi, što bih trebao – ostati čovjek za sve, ili napokon postati čovjek samome sebi?