“Nakon što sam pročitala poruku svoje svekrve, pitam se je li razvod jedina opcija”

Od malih nogu učili su me da ljubav pobjeđuje sve. Moji roditelji, srednjoškolski ljubavnici, imali su brak koji je prkosio svim izgledima. Tako da, kada sam upoznala Ivana tijekom druge godine na Sveučilištu u Zagrebu, bila sam uvjerena da smo predodređeni za sličnu bajku. Oboje smo studirali književnost i naša zajednička strast prema knjigama i poeziji brzo je procvjetala u duboku povezanost.

Ivan nije bio bogat; njegova obitelj živjela je skromno u malom mjestu u Slavoniji. Ali to mi nikada nije smetalo. Naslijedila sam udoban stan u Zagrebu od bake, koji je postao naše utočište. Proveli smo bezbroj noći tamo, sanjajući o našoj zajedničkoj budućnosti.

Vjenčali smo se tijekom zadnje godine studija, mala ceremonija s bliskim prijateljima i obitelji. Moji roditelji su nas podržavali, iako su izrazili zabrinutost zbog našeg mladog braka. Ali bila sam zaljubljena i vjerovala da je to sve što nam treba.

Prvih nekoliko godina bilo je blaženo. Oboje smo našli poslove u izdavaštvu i činilo se da su naši životi na pravom putu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, suptilne pukotine počele su se pojavljivati u našem odnosu. Ivanova majka, Marija, počela je igrati sve intruzivniju ulogu u našim životima.

Marija je bila sila prirode—mišljenja i nametljiva. Imala je snažne stavove o tome kako bismo trebali živjeti naše živote i nije se sramila izraziti ih. U početku sam pokušavala zanemariti njezine komentare kao dobronamjerne savjete. Ali kako je vrijeme prolazilo, njezine riječi postajale su sve kritičnije i bolnije.

Prekretnica se dogodila jedne večeri kada je Ivan slučajno ostavio svoj mobitel na kuhinjskom stolu dok je otišao trčati. Poruka od Marije pojavila se na ekranu. Znatiželja me nadvladala i otvorila sam je.

Poruka je bila duga i detaljna, navodeći sve načine na koje je mislila da ne uspijevam kao supruga. Kritizirala je sve, od mojih karijernih izbora do mojih kućanskih vještina. Ali ono što me najviše povrijedilo bila je njezina sugestija da bi Ivanu bilo bolje bez mene.

Sjedila sam tamo, zapanjena i slomljena srca. Kada se Ivan vratio, suočila sam ga s porukom. Činio se iskreno iznenađenim i uvjeravao me da ne dijeli stavove svoje majke. Ali šteta je već bila učinjena. Sjeme sumnje bilo je posijano u mom umu.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci stvari između Ivana i mene postale su napete. Svađali smo se češće, često oko trivijalnih stvari koje nas prije ne bi smetale. Ljubav koja se nekad činila neuništivom sada se činila krhkom i nesigurnom.

Počela sam preispitivati sve—naš brak, svoju vrijednost i je li ljubav doista dovoljna za održavanje veze. Ideja o razvodu, nekad nezamisliva, počela se uvlačiti u moje misli.

Jedne večeri, nakon još jedne žestoke svađe s Ivanom o miješanju njegove majke, našla sam se sama u našem stanu. Sjedila sam na kauču, gledajući zidove koji su nekad osjećali kao dom, ali sada su se činili kao zatvor.

Shvatila sam da moram donijeti odluku. Ostati u braku gdje se osjećam podcijenjeno i stalno osuđivano nije bilo zdravo ni za jednog od nas. Ali pomisao na odlazak od Ivana, čovjeka za kojeg sam nekad vjerovala da je moja srodna duša, bila je zastrašujuća.

Dok sam sjedila tamo razmišljajući o svojoj budućnosti, shvatila sam da ponekad ljubav nije dovoljna. Ponekad je najbolja stvar koju možete učiniti za sebe otići od nečega što vam uzrokuje bol.

Sljedećeg jutra, s teškim srcem, nazvala sam odvjetnika za razvod.