“Hej, Ivan. Prošlo je previše vremena. Gotovo smo susjedi, a ipak smo se udaljili. Hajde da se nađemo na večeri,” predložio je moj bivši punac

Bilo je hladno studeno poslijepodne kada sam primio poruku od svog bivšeg punca, Ante. Poruka je bila jednostavna, ali iznenađujuća: “Hej, Ivane. Prošlo je previše vremena. Gotovo smo susjedi, a ipak smo se udaljili. Hajde da se nađemo na večeri.” Gledao sam u telefon, nesiguran kako odgovoriti. Prošle su više od dvije godine od mog razvoda s Anom, a tijekom tog vremena Ante i ja jedva smo razmijenili riječ.

Ante i ja uvijek smo imali srdačan odnos. Bio je čovjek od malo riječi, ali njegova prisutnost uvijek je bila utješna. Tijekom godina dok sam bio u braku s Anom, povezali smo se kroz zajedničku ljubav prema nogometu i roštiljanju tijekom ljetnih vikenda. No nakon razvoda, naša veza je izblijedjela u pozadini, zasjenjena složenostima mog razdvajanja od njegove kćeri.

Znatiželja je prevladala i pristao sam se naći s njim na večeri u lokalnom restoranu koji smo često posjećivali. Dok sam ulazio, poznati miris pržene hrane i kave vratio mi je sjećanja na sretnija vremena. Ante je već sjedio u kutu, pregledavajući jelovnik.

“Ivane!” uzviknuo je kad me vidio kako prilazim. Njegovo lice razvuklo se u topao osmijeh i na trenutak se činilo kao da su stara vremena. Razmijenili smo ljubaznosti i naručili jela. Razgovor je započeo malim pričama o poslu i vremenu, ali ubrzo ga je Ante usmjerio prema osobnijim temama.

“Puno razmišljam o obitelji u posljednje vrijeme,” započeo je, njegov glas obojen nostalgijom. “Čudno je kako nas život ponekad razdvaja.”

Klimnuo sam glavom, nesiguran kamo ovo vodi. “Da, prošlo je dosta vremena,” odgovorio sam oprezno.

Ante je duboko uzdahnuo. “Nedostaju mi oni dani kad bismo se svi okupljali na roštilju i gledali utakmice zajedno. Čini se kao da se sve promijenilo tako brzo.”

Mogao sam osjetiti težinu njegovih riječi. Razvod je bio težak za sve, ne samo za Anu i mene. No koliko god cijenio njegovu osjećajnost, nisam mogao otkloniti osjećaj da iza njegovog poziva ima više od pukog prisjećanja.

“Je li sve u redu?” upitao sam, pokušavajući pročitati između redaka.

Ante je oklijevao na trenutak prije nego što je progovorio. “Ana prolazi kroz teško razdoblje,” priznao je. “Mislio sam da bi možda mogli razgovarati…”

Eto ga—pravi razlog ovog susreta. Srce mi je potonulo kad sam shvatio da ovo nije samo o ponovnom povezivanju s starim prijateljem; radilo se o pokušaju popravljanja nečega što je bilo izvan popravka.

“Žao mi je to čuti,” rekao sam pažljivo. “Ali mislim da to više nije moje mjesto.”

Ante je polako kimnuo glavom, razumijevajući ali razočaran. Ostatak večere prošao je u magli prisilnog razgovora i neugodnih tišina. Dok smo se rastajali ispred restorana, Ante mi je pružio čvrst stisak ruke i nadu u osmijehu.

“Čuvaj se, Ivane,” rekao je.

“I ti također, Ante,” odgovorio sam, znajući da će ovo vjerojatno biti naš posljednji susret.

Dok sam se vraćao do auta, nisam mogao otkloniti osjećaj gubitka—ne samo zbog odnosa s Anom već i zbog veze koju sam nekad imao s njezinom obitelji. Ponekad, bez obzira koliko blizu živite nekome ili koliko povijesti dijelite, život ima način stvaranja udaljenosti koje se ne mogu premostiti.