Vikend kod svekra i svekrve: Zamka beskonačnih obaveza

“Ana, možeš li, molim te, pomoći oko ručka?” začula sam glas svekrve dok sam još uvijek pokušavala ispiti prvu jutarnju kavu. Pogledala sam prema Ivanu, mom mužu, tražeći neku vrstu podrške ili barem razumijevanja u njegovim očima, ali on je već bio zaokupljen razgovorom sa svojim ocem o najnovijim vijestima iz svijeta sporta.

Svaki vikend kad dođemo kod njegovih roditelja u Osijek, nadam se da će biti drugačije. Nadam se da ćemo imati priliku sjesti, opustiti se i uživati u obiteljskom druženju bez stresa i obaveza. Ali svaki put, kao po nekom nepisanom pravilu, nađem se u kuhinji, s rukama u tijestu ili s metlom u ruci.

“Naravno, mama,” odgovorila sam s osmijehom koji nije dosegao moje oči. Ustala sam i krenula prema kuhinji, osjećajući kako mi se težina svijeta spušta na ramena. Dok sam rezala povrće za salatu, razmišljala sam o tome kako sam se našla u ovoj situaciji. Kako to da svaki put kad dođem ovdje, umjesto da se odmorim od napornog tjedna na poslu, završim radeći još više?

“Ana, možeš li kasnije pomoći i oko pranja prozora?” upitala je svekrva dok je miješala juhu. “Znaš da mi leđa više ne dopuštaju da to radim sama.”

“Naravno,” ponovila sam automatski, iako sam u sebi vrištala. Pogledala sam kroz prozor prema vrtu gdje su Ivan i njegov otac sadili nove biljke. Njihovi smijeh i opušteni razgovori činili su mi se kao daleki san.

Nakon ručka, dok su svi sjedili za stolom uz kavu i kolače, ja sam prala suđe. Osjećala sam se kao duh koji prolazi kroz kuću, nevidljiv i nečujan. Možda je to bila moja krivica što nisam znala reći ‘ne’. Možda sam trebala biti odlučnija i postaviti granice. Ali svaki put kad bih pokušala reći nešto, osjećala bih se kao da izdajem Ivana i njegovu obitelj.

“Ana, jesi li dobro?” upitao me Ivan kad smo konačno krenuli kući. “Izgledaš iscrpljeno.”

“Samo sam umorna,” odgovorila sam tiho, gledajući kroz prozor automobila kako prolaze krajolici Slavonije. “Možda bismo mogli preskočiti sljedeći vikend?”

Ivan je na trenutak šutio, a zatim rekao: “Znaš koliko im znači da dolazimo. Mama stvarno cijeni tvoju pomoć.”

Osjetila sam kako mi se grlo steže od frustracije. “Ali što je s nama? Što je s našim vremenom za odmor?”

“Razumijem te,” rekao je Ivan konačno, ali nisam bila sigurna vjerujem li mu.

Te noći ležala sam budna u krevetu, razmišljajući o tome kako promijeniti ovu situaciju. Kako reći Ivanu da mi treba više podrške? Kako reći njegovim roditeljima da trebam vikend za sebe?

Sljedećeg vikenda odlučila sam biti hrabra. Kad smo stigli kod svekra i svekrve, duboko sam udahnula i rekla: “Ovaj put bih voljela malo više vremena provesti s Ivanom vani u vrtu. Možda možemo podijeliti zadatke?”

Svekrva me pogledala iznenađeno, ali nije rekla ništa. Ivan je stajao pored mene, pomalo zbunjen.

“Naravno, Ana,” rekla je konačno svekrva s blagim osmijehom. “Razumijem te.”

Osjetila sam olakšanje koje me preplavilo poput vala. Možda će ovaj vikend biti drugačiji. Možda ću konačno pronaći ravnotežu između obaveza i odmora.

Ali pitanje koje mi se vrtilo u glavi bilo je: Zašto je tako teško reći ‘ne’ onima koje volimo? I koliko dugo ćemo žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđih očekivanja?