“Propustila si mjesto, Marija,” Doviknula je Snaha iz Dnevne Sobe. Marija je Brižno Brisala Police Dok je Snaha Gledala TV

Marija je oduvijek bila žena od rutine. Svako jutro bi se budila rano, kuhala lonac kave i započinjala dan s popisom poslova koji su je držali zauzetom do poslijepodneva. Bio je to ritam koji je usavršila tijekom godina, onaj koji joj je donosio osjećaj postignuća i mira. No otkako se njezin sin Tom oženio Anom, stvari su se promijenile.

Ana je bila gradska djevojka, naviknuta na užurbanost urbanog života. Preselila se u Tomovu kuću iz djetinjstva s dozom samopouzdanja koju je Marija teško podnosila. Dok je Tom bio na poslu, Ana bi se izležavala po kući, često ostavljajući nered za sobom. Marija bi išla za njom, čisteći i pokušavajući održati red koji je cijenila.

Tog dana, Marija je brisala police u dnevnoj sobi kad je čula Anin glas kako prekida tišinu. “Propustila si mjesto, Marija,” doviknula je Ana s kauča, gdje je ležala gledajući TV. Riječi su bile poput noktiju na ploči za Mariju, koja je na trenutak zastala, čvrsto držeći krpu za prašinu.

Marija je duboko udahnula i nastavila brisati prašinu, pokušavajući ignorirati komentar. Ali unutra je osjećala kako se sprema oluja. Nije se radilo samo o brisanju prašine; radilo se o poštovanju, ili bolje rečeno, njegovom nedostatku. Odrasla je Toma u ovoj kući, uložila srce i dušu u stvaranje doma, a sada se osjećala kao stranac unutar njegovih zidova.

Napetost između Marije i Ane gradila se mjesecima. Počelo je s malim stvarima—podrugljivim primjedbama ovdje, prevrtanjem očiju tamo—ali eskaliralo je u nešto mnogo toksičnije. Tom, uhvaćen u sredini, često je pokušavao posredovati, ali njegovi napori bili su uzaludni. Dvije žene bile su poput ulja i vode, nesposobne da se pomiješaju koliko god on pokušavao.

Kada je Marija završila s brisanjem prašine, pogledala je prema Ani, koja je sada bila zadubljena u svoj telefon. Dio nje želio je suočiti se s Anom, zahtijevati poštovanje koje zaslužuje. Ali drugi dio nje znao je da bi to samo dovelo do više sukoba, više bolnih riječi izrečenih u ljutnji.

Kada je te večeri pripremala večeru, Marija je čula Anu kako razgovara telefonom s prijateljicom. “Ne znam koliko još dugo mogu izdržati ovdje,” rekla je Ana, glasom punim prezira. “Kao da živim s kućnom pomoćnicom koja misli da je glavna.”

Riječi su boljela više nego što je Marija htjela priznati. Osjetila je suze kako joj naviru na oči, ali ih je treptanjem otjerala. Nije mogla dopustiti Ani da vidi koliko ju to boli; nije joj htjela dati to zadovoljstvo.

Kada se Tom te večeri vratio kući, odmah je osjetio napetost. Pokušao je razvedriti atmosferu šalama i pričama s posla, ali nijedna žena nije bila raspoložena za smijeh. Večera je bila pojedena u gotovo tišini, svaka osoba izgubljena u svojim mislima.

Dok je te noći ležala u krevetu, Marija je shvatila da se nešto mora promijeniti. Nije mogla nastaviti živjeti ovako, u kući ispunjenoj nezadovoljstvom i neizrečenim riječima. Ali što bi mogla učiniti? Ovo je bio njezin dom, a ipak se osjećala kao uljez.

Sljedećeg jutra, Marija se probudila rano kao i obično. Ali umjesto da započne s poslovima, sjela je za kuhinjski stol s šalicom kave i gledala kroz prozor. Znala je da mora donijeti teške odluke o svojoj budućnosti i svom mjestu u ovoj obitelji.