Između Ljubavi i Ponos: Ispovijest Jedne Svekrve
“Ne mogu vjerovati da si baš nju izabrao, Ivane!” – prošaptala sam sebi dok su zvona crkve zvonila, a moj sin stajao pred oltarom s djevojkom koju nikada nisam mogla zavoljeti. Njeno ime je bila Lejla, a meni je to ime uvijek zvučalo strano, daleko od svega što sam zamišljala za svog sina. Gledala sam kako mu drhti ruka dok joj stavlja prsten, a u meni se miješala tuga i bijes.
Moja sestra Ana stisnula mi je ruku pod stolom. “Smiri se, Marija. Ovo je njegov dan, ne tvoj.” Ali kako da se smirim kad osjećam da gubim sina? Ivana sam podizala sama, nakon što nas je muž napustio. Sve sam mu pružila – ljubav, podršku, školovanje. Sanjala sam da će jednog dana dovesti kući djevojku iz naše mahale, nekog koga poznajem od malih nogu. Umjesto toga, doveo je Lejlu iz Sarajeva, djevojku s kojom nisam mogla pronaći zajednički jezik.
Prvi put kad ju je doveo na ručak, trudila sam se biti ljubazna. “Lejla, voliš li sarme?” pitala sam, nadajući se da će barem hrana biti most između nas. Ona je samo klimnula glavom i tiho rekla: “Hvala, gospođo Marija.” Nije me pogledala u oči. Osjetila sam zid između nas, zid koji je svakim susretom postajao sve viši.
Na vjenčanju sam sjedila za stolom s Ivanovim prijateljima iz djetinjstva. Svi su slavili, pjevali stare pjesme. Ja sam samo gledala u njih dvoje – on sretan, ona nervozna. U jednom trenutku Lejla je prišla mom stolu. “Gospođo Marija, želite li plesati?” upitala je tiho. Pogledala sam je hladno i odmahnula glavom. “Ne hvala, umorna sam.” Vidjela sam kako joj lice pada, ali nisam mogla drugačije. Osjećala sam se izdano.
Nakon svadbe, Ivan me rijetko zvao. Kad bi došao, uvijek bi bio žurio. “Mama, Lejla ima puno posla na fakultetu… Mama, moramo ići…” Počela sam ga gubiti. Ana mi je govorila: “Pusti ga da živi svoj život. Ako ga voliš, pusti ga.” Ali kako da pustim kad osjećam da me zaboravlja?
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bio je to Ivan.
“Mama, možemo li doći na večeru? Lejla bi voljela razgovarati s tobom.”
Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha. Pripremila sam najbolje što znam – pitu krompirušu i baklavu. Kad su došli, Lejla je nosila malu kutiju.
“Gospođo Marija,” počela je tiho, “znam da vam nisam bila po volji. Znam da ste imali drugačije snove za Ivana. Ali volim ga svim srcem i želim da budemo porodica. Donijela sam vam nešto iz Sarajeva – moju bakinu šamiju. Ona mi je uvijek govorila da šamija spaja žene u porodici. Nadam se da ćete je prihvatiti kao znak poštovanja.”
Gledala sam u tu šamiju i osjetila kako mi suze naviru na oči. Nisam znala šta reći. Ivan me pogledao molećivo.
“Mama, molim te…”
U tom trenutku shvatila sam koliko sam tvrdoglava bila. Koliko sam povrijedila njih dvoje svojom hladnoćom i ponosom. Ali riječi nisu izlazile iz mene.
Nakon što su otišli, ostala sam sama u kuhinji s Lejlinom šamijom u rukama. Mirisala je na lavandu i nešto poznato – možda na dom koji bih mogla imati ako otvorim srce.
Sljedećih dana razmišljala sam o svemu što se dogodilo. Sjetila sam se svoje svekrve – kako me nikada nije prihvatila jer nisam bila iz njenog sela. Koliko sam puta plakala zbog njezinih riječi? Zar želim isto učiniti Lejli?
Ana me posjetila.
“Marija, vrijeme ti je da odlučiš – hoćeš li biti dio Ivanovog života ili ćeš ostati sama sa svojim ponosom?”
Te riječi su me pogodile kao grom.
Sljedeće nedjelje otišla sam kod Ivana i Lejle bez najave. Lejla mi je otvorila vrata zbunjena.
“Mogu li ući?” upitala sam tiho.
Sjela sam za njihov mali stol i izvukla šamiju iz torbe.
“Lejla… Želim pokušati biti bolja svekrva nego što je meni bila moja. Oprosti mi što sam bila hladna i nepravedna. Nisam znala bolje…”
Lejla mi je prišla i zagrlila me prvi put.
Ivan je stajao sa strane sa suzama u očima.
Tog dana počela sam graditi novi odnos – ne samo s Lejlom nego i sa sobom.
Ali često se pitam: Koliko nas zbog ponosa gubi ono najvrijednije? Možemo li ikada potpuno oprostiti sebi za riječi koje nismo izgovorili na vrijeme?