Između dvije vatre: Priča o snahi i svekrvi

“Neću razgovarati s tobom, Ana. Jasno?” riječi moje svekrve Marije odzvanjale su u kuhinji dok sam stajala s tanjurom u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Bio je to treći put ovog mjeseca da me tako otvoreno odbila, a ja sam se pitala što sam to pogrešno napravila.

Moj muž Ivan stajao je pored mene, zbunjen i nemoćan. “Mama, molim te…” pokušao je, ali Marija ga je prekinula pogledom koji nije ostavljao prostora za raspravu. “Ovo je moja kuća. Ja odlučujem s kim ću razgovarati.”

Došla sam iz Osijeka u Sarajevo zbog ljubavi. Ivan i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, a nakon vjenčanja preselila sam se kod njega jer je dobio posao u jednoj IT firmi. Oduvijek sam znala da će biti teško prilagoditi se novoj sredini, ali nisam očekivala da će najveći izazov biti osoba koja bi mi trebala biti druga majka.

Prvi mjeseci su bili puni nade. Donosila sam Mariji kolače, pitala je treba li joj pomoć oko ručka, nudila joj društvo na pijaci. Svaki put bi me pogledala preko ramena i nastavila razgovarati s Ivanom ili svojom kćerkom Lejlom, kao da ne postojim. Ponekad bih čula kako šapuće susjedi: “Nije ona za našu kuću. Previše je tiha, previše gleda u pod.”

Jedne večeri, nakon još jednog neugodnog ručka, sjela sam na balkon i zaplakala. Ivan je izašao za mnom. “Znam da ti nije lako, ali mama je takva… Nikad nije prihvatila nikoga izvan porodice.”

“Ali ja sam sada dio vaše porodice!” prošaptala sam kroz suze. “Što god napravim, nije dovoljno dobro. Osjećam se kao uljez u vlastitom domu.”

Ivan me zagrlio, ali osjećala sam da ni on ne zna kako mi pomoći. Njegova sestra Lejla jednom mi je tiho rekla: “Nemoj uzimati k srcu. Mama je izgubila brata u ratu, od tada ne vjeruje nikome izvana.” Ali ja nisam bila kriva za prošlost.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Marija bi mi ostavljala poruke na papirićima umjesto da mi kaže što treba: “Kupi kruh.” “Ne zaboravi zaliti cvijeće.” Nikad nije rekla hvala. Kad bih pokušala započeti razgovor o svakodnevnim stvarima – vremenu, vijestima, čak i o sapunicama koje gleda – samo bi ustala i otišla iz sobe.

Jednog dana, dok sam čistila dnevni boravak, pronašla sam staru fotografiju Marije i njenog pokojnog muža. Gledala sam tu sliku dugo, pitajući se kakva je bila prije svih ovih rana i gubitaka. Možda je nekada bila topla žena koja se smijala i pričala viceve na obiteljskim okupljanjima.

Odlučila sam pokušati još jednom. Pripremila sam njenu omiljenu pitu od jabuka i čekala da dođe iz prodavnice. Kad je ušla, ponudila sam joj komad: “Napravila sam za vas.” Pogledala me hladno: “Ne jedem slatko navečer.” Ostavila je tanjur netaknut.

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike svih mojih pokušaja i svih njenih odbijanja. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda nikada neću biti prihvaćena?

Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Ivanom ozbiljno.

“Ivane, ne mogu više ovako. Osjećam se kao duh u ovoj kući. Ako ti i ja želimo imati budućnost, moramo nešto promijeniti.”

Ivan je šutio dugo, gledajući kroz prozor na kišu koja je padala po sarajevskim krovovima.

“Možda bismo trebali razmisliti o svom stanu,” rekao je napokon tiho.

Ta ideja me istovremeno plašila i oslobađala. Značila bi novi početak, ali i priznanje da nisam uspjela izgraditi most prema Mariji.

Kad smo joj rekli za našu odluku, Marija nije rekla ništa. Samo je okrenula glavu prema televizoru i pojačala zvuk.

Preselili smo se nakon mjesec dana u mali stan na Grbavici. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir dok pijem kafu na balkonu bez straha od pogleda ili šapata iza leđa.

Ali rana je ostala. Ponekad se pitam jesam li mogla učiniti više ili drugačije? Je li moguće premostiti jaz između generacija i rana koje nosimo iz prošlosti?

Drage žene, jeste li vi ikada bile između dvije vatre – ljubavi prema mužu i hladnoće njegove majke? Kako ste pronašle snagu da nastavite dalje? Ima li nade za nas koje želimo biti prihvaćene, a stalno nailazimo na zidove?