Iza Zatvorenih Vrata: Priča o Prijateljstvu, Ljubomori i Novom Početku
“A koliko ti točno dobivaš alimentacije od Darija?” Ivana je izgovorila to pitanje dok je miješala kavu, a meni se srce stisnulo kao da me netko šakom udario u trbuh. Sjedile smo za mojim kuhinjskim stolom, sunce je kroz prozor bacalo sjene po pločicama, ali u meni je bilo hladno. Nisam očekivala da će baš ona, moja najbolja prijateljica još iz srednje škole, biti ta koja će prva povući tu temu.
“Ivana, znaš da mi nije lako o tome pričati…” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je zadrhtao. Pogledala me ispod obrva, onim svojim pogledom koji uvijek traži istinu, ali ovaj put u njemu sam vidjela nešto drugo – zavist? Sumnju? Nisam bila sigurna.
Nakon razvoda s Dariom, život mi se okrenuo naglavačke. Ostala sam sama s dvoje djece, bez sigurnosti koju sam godinama uzimala zdravo za gotovo. Stan u Novom Zagrebu djelovao je prevelik i prazan kad bi djeca otišla kod oca. No, najviše me boljelo što su ljudi oko mene počeli gledati moj život kao otvorenu knjigu koju svatko može prelistavati i komentirati.
Ivana je nastavila: “Ma znaš, samo pitam jer… pa znaš kako je danas teško. Ja i Marko jedva spajamo kraj s krajem, a vi ste imali onaj stan na Jarunu i vikendicu na Plitvicama…”
Osjetila sam kako mi lice gori. Nije znala da sam vikendicu prodala da pokrijem dugove koje je Dario ostavio. Nije znala ni da svaku noć brojim kune prije spavanja, razmišljajući hoću li moći platiti vrtić i režije.
“Ivana, nije sve kako izgleda. Dario kasni s alimentacijom već tri mjeseca. Sve što imam je ovaj stan i posao koji jedva pokriva osnovno.”
Nastao je muk. Čula sam samo tiho zujanje frižidera i vlastito disanje. Ivana je spustila pogled na šalicu.
“Znaš, nekad mi se čini da si ti uvijek imala sreće… Ja sam se udala za Marka jer sam mislila da ćemo zajedno graditi nešto veliko, a sad…”
Prvi put sam osjetila koliko je njezina zavist duboka. Nije to bila samo znatiželja – bila je to gorčina koja se godinama skupljala između redova naših razgovora. Sjetila sam se kako je uvijek komentirala moju odjeću, putovanja na more, Daria koji me znao iznenaditi cvijećem na poslu.
Ali nitko nije znao što se događalo iza zatvorenih vrata našeg braka – svađe zbog novca, Darijeve noćne izlaske, osjećaj usamljenosti dok sam gledala kroz prozor čekajući ga da se vrati kući.
“Ivana, znaš li ti koliko sam puta poželjela biti na tvom mjestu? Imati miran život bez stalnog straha hoće li sutra biti gore nego danas?”
Pogledala me iznenađeno. “Ali ti si uvijek bila ona koja ima sve…”
“Ne Ivana. Imala sam samo dobru fasadu. Sve ostalo bilo je krhko kao staklo. I sad kad je to staklo puklo, svi misle da mogu gledati unutra i suditi.”
Osjetila sam suze u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela biti slaba.
“Znaš što me najviše boli? Što si ti prva koja mi nije pružila ruku kad mi je bilo najteže. Umjesto toga, pitaš me za novac kao da je to jedino što vrijedi u mom životu.”
Ivana je šutjela. U tom trenutku zazvonio joj je mobitel – Marko ju je zvao da pita kad će doći kući. Ustala je nespretno, uzela torbu i bez riječi otišla.
Ostala sam sama u tišini stana koji više nije bio dom nego podsjetnik na sve što sam izgubila. Djeca su spavala u svojim sobama, a ja sam sjedila za stolom i gledala kroz prozor u noć.
Sutradan mi je stigla poruka od Ivane: “Oprosti ako sam te povrijedila. Nisam znala da ti je tako teško.” Nisam joj odmah odgovorila. Trebalo mi je vremena da shvatim želim li još uvijek imati takvo prijateljstvo u svom životu.
Dani su prolazili, a ja sam polako učila živjeti sama sa sobom. Počela sam raditi dodatne sate u knjižnici, upoznavati nove ljude, odlaziti na roditeljske sastanke bez osjećaja srama što sam sama. Djeca su me pitala gdje je tata, a ja bih im svaki put slagala osmijeh i rekla da će ih uskoro nazvati.
Jedne večeri, dok smo jeli večeru od jučerašnjeg graha i kruha koji sam sama ispekla jer nisam imala za pekaru, sin Luka me upitao: “Mama, jesi li ti sretna?”
Zastala sam s vilicom u zraku. Pogledala sam ga i shvatila da ne znam odgovor. Jesam li sretna? Ili samo preživljavam iz dana u dan?
Te noći nazvala sam Ivanu. “Možemo li popiti kavu? Ovaj put ja biram mjesto.” Pristala je bez puno riječi.
Sjele smo u mali kafić na Trešnjevci gdje nas nitko nije poznavao. Pogledale smo se iskreno prvi put nakon dugo vremena.
“Ivana, ne želim više pričati o novcu ni o prošlosti. Ako ćemo biti prijateljice, moramo biti tu jedna za drugu – bez zavisti i prebrojavanja tuđih problema.”
Kimnula je glavom i prvi put vidjela sam suze u njezinim očima.
Možda nismo više one iste djevojke koje su zajedno sanjale o velikim stvarima, ali možda možemo naučiti biti tu jedna za drugu sada kad nam to najviše treba.
Ponekad se pitam – koliko nas zapravo poznaju oni koje zovemo prijateljima? I koliko smo spremni oprostiti kad nas najviše zaboli?