Ispod istog krova: Borba za srce buduće snahe

“Opet nisi došla na ručak, Lejla?” moj glas je zadrhtao dok sam gledala u sina Filipa, koji je spuštao pogled u tanjir. Nedjelja je, stol prepun sarme i pečenke, a stolica nasuprot meni prazna. “Mama, Lejla ima puno posla…” promrmljao je, ali nisam mu povjerovala. Znam da nije posao. Znam da je nešto drugo.

Nakon što je Filip prošle godine doveo Lejlu kući, sve se promijenilo. Prvo sam bila sretna – napokon će se oženiti, možda ću uskoro postati baka. Ali Lejla nikad nije bila kao druge djevojke koje je dovodio. Tiha, povučena, uvijek s mobitelom u ruci, kao da joj je svijet negdje drugdje. Pokušala sam joj prići – ponudila sam joj da zajedno pravimo pitu, pitala za njenu porodicu u Tuzli, čak joj kupila šal koji mi se činio baš po njenom ukusu. Sve uzalud.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u dnevnoj sobi, čula sam ih kako se svađaju u Filipovoj sobi. “Ne mogu više ovako!” Lejlin glas bio je slomljen. “Tvoja mama me ne prihvata!” Filip je šaptao nešto što nisam mogla razabrati. Srce mi se steglo. Nisam željela biti ona svekrva iz viceva, ali osjećala sam da gubim sina.

Sutradan sam odlučila razgovarati s njom. Pozvala sam je na kafu. Sjela je preko puta mene, ruke sklopljene u krilu, pogled izbjegava moj. “Lejla, želim da znaš da mi je stalo do tebe…” počela sam nespretno. “Znam da ti nije lako ovdje, ali…” Prekinula me: “Znam da pokušavate, gospođo Ljiljana, ali osjećam se kao gost u ovoj kući.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Gost? U mojoj kući? Zar nisam sve učinila da se osjeća dobrodošlo? “Možda ja ne znam kako…” prošaptala sam. “Možda sam previše…”

“Vi ste dobra žena,” rekla je tiho, “ali ja sam odrasla drugačije. Moja mama nikad nije bila domaćica, uvijek smo jeli šta stignemo, nismo imali običaj okupljati se za stolom svake nedjelje.”

Tada sam shvatila – nije stvar u meni ili njoj, već u svjetovima iz kojih dolazimo. Ja iz malog mjesta kod Osijeka, gdje su porodične tradicije svetinja; ona iz Tuzle, gdje su roditelji radili po cijeli dan i gdje su praznici često prolazili bez velike pompe.

Ali kako spojiti ta dva svijeta? Filip je bio most između nas, ali most koji je svakim danom sve klimaviji.

Jednog dana Filip je došao kući kasno i sjeo kraj mene na kauč. “Mama, Lejla razmišlja da se preselimo u Sarajevo. Tamo ima ponudu za posao.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. “A ja? A tvoj otac? A ova kuća?” pitala sam kroz suze.

“Mama, ne mogu birati između vas dvije,” rekao je tiho.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svojoj svekrvi – kako sam i ja nju krivila za sve kad sam bila mlada. Kako sam bježala kod svojih roditelja kad god bi me povrijedila riječima ili pogledom. Možda sada plaćam cijenu svojih starih grijeha?

Sljedeće sedmice odlučila sam otići kod Lejle na posao. Donijela sam joj kolače koje voli i čekala pred njenim uredom. Kad me ugledala, iznenadila se. “Došla sam ti reći da mi je stalo do tebe – ne kao do Filipove žene, nego kao do osobe koja će možda jednog dana biti majka moje unučadi.”

Pogledala me dugo i prvi put vidjela suzu u njenim očima.

“Hvala vam,” rekla je tiho. “Možda možemo pokušati ispočetka?”

Od tog dana stvari su krenule nabolje – polako, nespretno, ali iskreno. Počele smo zajedno kuhati vikendom, pričale o sitnicama iz svakodnevnog života. Nije uvijek bilo lako – ponekad bi opet nastupila tišina ili nesporazum – ali trudile smo se obje.

Filip je bio sretniji nego ikad. Jedne večeri rekao mi je: “Mama, znaš li koliko mi znači što ste vas dvije pronašle zajednički jezik?”

Ponekad se još uvijek pitam – jesam li mogla ranije shvatiti koliko su naši svjetovi različiti? Jesam li previše očekivala od nje? Ili od sebe?

Možda vi znate odgovor: Kako spojiti dvije žene koje vole istog muškarca na različite načine? Je li moguće izgraditi novu porodicu bez da izgubimo staru?