Zatvarala sam oči pred njegovom izdajom – sve dok nisam pala na ulici i otkrila tko je zaista uz mene
“Jelena, gdje si opet bila sinoć?” glas moje kćeri Lejle odjeknuo je hodnikom dok sam pokušavala skinuti cipele, umorna nakon još jedne besane noći. Pogledala sam je, njene oči pune sumnje, ali i brige. “Tata nije došao kući do jutra. Opet si ga čekala, zar ne?”
Nisam imala snage za laži. Samo sam slegnula ramenima i prošla pokraj nje, osjećajući težinu svakog koraka. U kuhinji me dočekala majka, tiho miješajući kavu. “Jelena, dijete, ne možeš ovako. Ne možeš stalno zatvarati oči pred onim što ti radi. Djeca vide sve.”
Znala sam da je u pravu. Godinama sam ignorirala muževu nevjeru, pravdala ga poslom, stresom, krizom srednjih godina. Govorila sam sebi da je bolje šutjeti, da djeca ne smiju patiti zbog naših problema. Ali istina je bila da sam se bojala samoće više nego laži.
Te večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi, mobitel mi je zazvonio. “Jelena?” bio je to glas moje prijateljice Sanje. “Vidjela sam ga opet s onom ženom iz banke. Znaš da ti ovo ne govorim da te povrijedim…” Prekinula sam je. “Znam, Sanja. Hvala ti.”
Nisam plakala. Nisam više imala suza za njega. Samo prazninu i umor koji mi je stezao grlo.
Sljedećeg jutra išla sam na tržnicu po povrće za ručak. Bio je studeni, hladan vjetar šibao mi je lice dok sam žurila preko zebre. Nisam ni primijetila automobil koji je projurio kroz crveno svjetlo. Osjetila sam samo udarac i kako mi se tijelo ruši na asfalt.
Probudila sam se u bolnici, s glavom zamotanom u zavoje i nogom u gipsu. Prva osoba koju sam ugledala bila je Lejla, uplakanih očiju. “Mama, oprosti što sam bila gruba… Bojala sam se za tebe.” Stisnula sam joj ruku, osjećajući kako mi srce puca od ljubavi i tuge.
Moj muž, Dario, došao je tek navečer. Donio mi je cvijeće iz benzinske pumpe i pogledao me kao stranca. “Kako si? Treba li ti što?” pitao je mehanički, pogledavajući mobitel svakih nekoliko minuta. “Ne treba mi ništa od tebe”, izgovorila sam tiho, ali odlučno.
Sutradan su me posjetile Sanja i moja sestra Mirela. Donijele su mi domaću juhu i smijeh koji mi je falio mjesecima. “Znaš li ti koliko si jaka?” rekla je Mirela dok mi je popravljala jastuk. “Cijeli život nosiš sve na svojim leđima. Vrijeme je da misliš na sebe.”
Ležala sam u bolničkoj sobi i razmišljala o svemu što sam proživjela posljednjih godina. Sjetila sam se kako smo Dario i ja bili zaljubljeni na fakultetu, kako smo sanjali o kući na moru i velikoj obitelji. Gdje su nestali ti snovi? Kada su ih zamijenile laži i prešućivanja?
Jedne noći probudila me buka u hodniku. Čula sam kako medicinska sestra viče: “Gospodine, ne možete ovako upadati!” Prepoznala sam Darijev glas: “Moram vidjeti ženu!” Ušao je zadihan, lice mu crveno od bijesa ili srama – nisam znala.
“Jelena, što ti misliš tko si? Da ćeš me ovako poniziti pred svima? Svi znaju da si ovdje jer si nespretna, a ne zato što te netko povrijedio!”
Pogledala sam ga ravno u oči prvi put nakon dugo vremena. “Dario, ja više neću šutjeti. Ne zbog sebe, nego zbog naše djece. Oni zaslužuju istinu.”
Okrenuo se bez riječi i otišao. Tada sam znala da je gotovo.
Nakon izlaska iz bolnice vratila sam se kući s gipsom na nozi i novom snagom u srcu. Lejla i sin Filip pomagali su mi oko svega; Sanja i Mirela dolazile su svaki dan s hranom i podrškom.
Dario se iselio nekoliko tjedana kasnije. Djeca su plakala, ali nisu ga molila da ostane. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Jedne večeri sjedila sam s Lejlom na balkonu, gledale smo svjetla grada.
“Mama, jesi li sretna sada?” pitala me tiho.
Pogledala sam je kroz suze koje su ovaj put bile olakšanje.
“Ne znam još, ali znam da više neću zatvarati oči pred istinom. I znam da imam vas – i to mi je dovoljno za novi početak.”
Ponekad se pitam – koliko nas još živi u laži iz straha od samoće? I koliko nas ima hrabrosti reći: dosta je bilo?