Treće dijete, treći krug krivnje: Kako sam postala krivac za naše probleme
“Zar ti stvarno misliš da je ovo normalno? Da ja svaki dan radim po dvanaest sati, a ti sjediš doma i trošiš novac kao da ga beremo na drvetu?” vikao je Dario dok je lupao vratima od spavaće sobe. Držala sam u naručju malog Ivana, koji se tek probudio iz popodnevnog sna, a u drugoj sobi su se igrale Ana i Lana, naše dvije starije kćeri. Osjetila sam kako mi srce lupa, a suze prijete da poteku. Nisam znala što reći. Nisam znala ni gdje početi.
Dario nije uvijek bio takav. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, bio je najvedriji dečko u društvu. Smijali smo se, sanjali o velikoj obitelji, o kući s vrtom negdje na periferiji. Kad smo dobili Anu, sve je bilo bajka. Lana je došla dvije godine kasnije, i tada su već počeli prvi problemi – krediti, posao, umor. Ali Dario je uvijek govorio: “Samo da imamo još jedno dijete, bit ćemo potpuni. Ja ću raditi više, ti ćeš biti s djecom, to je najvažnije.”
Sjećam se te večeri kad smo donijeli odluku o trećem djetetu. Sjedili smo na balkonu našeg malog stana u Novom Zagrebu, gledali svjetla grada i pili vino iz čaša koje smo dobili za vjenčanje. “Zamisli samo kako će biti lijepo kad Ivan dođe na svijet,” govorio je Dario dok mi je milovao trbuh. “Bit ćemo prava ekipa!”
Ali stvarnost nas je brzo ošamarila. Cijene su rasle, režije su postale noćna mora, a Dario je sve češće ostajao na poslu do kasno. Ja sam dala otkaz jer nismo imali kome ostaviti djecu – vrtić je bio preskup, a moji roditelji su živjeli u Osijeku i nisu mogli pomoći. Njegova majka, gospođa Marija, dolazila bi povremeno iz Karlovca, ali više da mi prigovori nego da pomogne.
“Znaš li ti koliko košta pelena?” pitala sam ga jedne večeri dok sam slagala račune na kuhinjskom stolu.
“Znam ja sve! Ali nisi ti morala dati otkaz! Mogla si naći nešto preko interneta kao sve te žene danas!” odgovorio je hladno.
“Dario, ti si rekao da ćeš ti raditi više…”
“Ma nemoj mi sad to! Uvijek ja ispadnem kriv!”
Tada sam prvi put osjetila kako se zid diže među nama. Počeo me gledati kao teret, a ne kao partnera. Svaki dan je bio nova borba – kako platiti račune, kako kupiti dovoljno hrane, kako ostati priseban dok djeca vrište i traže pažnju.
Jednog dana sam ga zatekla kako razgovara s prijateljem Ivanom na terasi kafića ispod našeg stana.
“Ma znaš kako je… Sve je na meni. Ona samo sjedi doma i troši. Da sam znao da će ovako biti, ne bih nikad pristao na treće dijete,” čula sam ga kako govori dok sam prolazila s kolicima.
Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Nisam mogla vjerovati da tako priča o meni. Kad sam ga kasnije pitala za to, samo je slegnuo ramenima: “Šta si očekivala? Da ću reći da nam je super kad nije?”
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno ja kriva? Jesam li trebala ostati raditi? Jesam li trebala reći ne trećem djetetu? No svaki put kad pogledam Ivana dok spava ili kad Ana i Lana trče oko stola smijući se, srce mi se stegne od ljubavi i tuge istovremeno.
Moja sestra Petra mi stalno govori: “Ne daj da te gazi! Nisi ti sama napravila troje djece!” Ali ona ima muža koji joj pomaže oko svega i žive u kući njenih roditelja u Mostaru. Nije isto.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, pokušala sam razgovarati s Dariom.
“Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao da sam ti neprijatelj. Zajedno smo odlučili za treće dijete. Zajedno smo u ovome.”
On me pogledao umorno: “Znam… Ali ne znam više što da radim. Sve mi je previše.”
“I meni je previše! Ali ne možemo jedno drugo kriviti. Moramo naći rješenje zajedno. Možda mogu početi nešto raditi od kuće… Možda možemo prodati auto i uzeti manji kredit…”
Nije ništa odgovorio. Samo je sjeo za stol i gledao u prazno.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći posao online – prevodila sam tekstove za jednu firmu iz Sarajeva, ali novac nije bio dovoljan ni za pola režija. Dario je postajao sve nervozniji; počeo je vikati na djecu zbog sitnica, a mene ignorirati.
Jednog dana me nazvala njegova majka: “Draga moja, možda ste ipak požurili s tim trećim djetetom… Znaš, Dario nije nikad bio baš za tolike obaveze…”
Osjetila sam kako mi krv vrije: “Gospođo Marija, vaš sin je bio taj koji me nagovorio! Ja nisam sama donijela tu odluku!”
Nakon tog razgovora osjećala sam se još usamljenije. Nitko nije razumio kroz što prolazim.
Jedne noći nisam mogla spavati. Sjedila sam u mraku dnevne sobe i gledala kroz prozor na praznu ulicu. Pitala sam se gdje smo pogriješili. Jesmo li stvarno trebali stati na dvoje djece? Ili smo samo izgubili sposobnost da budemo tim?
Sljedeće jutro odlučila sam otići kod psihologa u Dom zdravlja bez da kažem Dariju. Ispričala sam joj sve – od početka do kraja.
“Niste vi krivi sami,” rekla mi je tiho. “Ali morate razgovarati iskreno i tražiti pomoć – možda bračno savjetovanje ili pomoć obitelji ako je moguće. Najgore što možete napraviti jest šutjeti i trpjeti.”
Kad sam došla kući, Dario me gledao sumnjičavo: “Gdje si bila?”
“Kod psihologa,” odgovorila sam mirno.
Nije ništa rekao, ali prvi put nakon dugo vremena vidjela sam mu suze u očima.
Ne znam što nas čeka dalje. Možda ćemo uspjeti spasiti brak, možda nećemo. Ali znam jedno – nisam sama kriva za ovo što nam se događa.
Ponekad se pitam: koliko nas ima koji šutimo i nosimo teret tuđih odluka na svojim leđima? Je li moguće ponovno pronaći zajedništvo kad jednom pukne povjerenje?