Sve Imaju, Samo Ja Ne: Ivanova Borba s Osjećajem Neuspjeha
“Opet si zaboravio platiti majstore, Ivan! Kako ćemo ovako ikad završiti tu kuću?” Anin glas parao je tišinu dnevnog boravka, gdje su kartonske kutije još uvijek služile kao improvizirani stolovi. Zastao sam na pragu, s vrećicom iz Konzuma u ruci, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.
“Ana, radio sam do kasno, zaboravio sam… Oprosti, stvarno sam zaboravio.” Pokušao sam zvučati smireno, ali znao sam da joj to neće biti dovoljno. Nije ni meni bilo dovoljno.
Dva mjeseca nakon što smo kupili ovu kuću u predgrađu Zagreba, osjećao sam se kao da sam upao u zamku iz koje nema izlaza. Kredit nas je pritiskao kao kamen na prsima. Svaki dan gledam kako susjedi, poput Daria i Mirele, veselo uređuju svoje dvorište, dok mi još uvijek nemamo ni zavjese na prozorima.
Ana je bila tiha neko vrijeme. Znam da joj je teško otkako je njezina baka Mara preminula prošlog proljeća. Mara je bila njezina stijena, jedina osoba kojoj se mogla povjeriti bez straha od osude. Sada, kad god Ana zaplače navečer, osjećam se bespomoćno. Kao da ni ja ni ova kuća ne možemo popuniti tu prazninu.
“Znaš li koliko su nam majstori danas tražili za kupaonicu? Deset tisuća kuna više nego što smo planirali!” Ana je podigla glas. “A ti si rekao da nećemo štedjeti na materijalima! Pa gdje ćemo završiti ovako?”
Sjeo sam na kutiju i spustio glavu među dlanove. “Znam… Ali ako sad počnemo štedjeti, sve će biti fuš. Sjeti se onog što je tvoj tata rekao kad smo kupovali pločice – ‘Ako ćeš raditi, radi kako treba ili nemoj nikako.'”
Ana je uzdahnula i sjela nasuprot mene. “Možda tvoj tata ima pravo, ali moj tata bi rekao da prvo trebaš imati za kruh, a tek onda za pločice.”
Nasmijao sam se kroz suze koje su mi navrle na oči. “Možda bi naši roditelji trebali zajedno renovirati ovu kuću. Možda bi oni znali bolje.”
Tišina je ispunila prostoriju. Čuo sam kako susjedin pas laje i kako tramvaj prolazi u daljini. U tom trenutku poželio sam biti bilo gdje drugdje – u Sarajevu kod rodbine, na moru kod prijatelja iz djetinjstva, bilo gdje osim ovdje gdje svaki dan osjećam da ne uspijevam.
Sljedećih dana sve je išlo po starom: posao, stres, majstori koji kasne i šalju račune veće nego što smo dogovorili. Ana je sve češće šutjela ili plakala navečer. Jedne noći, dok sam ležao budan i gledao u strop bez žarulje, čuo sam kako šapće: “Nedostaje mi baka… Ona bi znala što da radim.”
Okrenuo sam se prema njoj i zagrlio je. “I meni nedostaje netko tko zna odgovore, Ana.”
Sljedeće jutro došao sam ranije s posla kako bih iznenadio Anu ručkom. Dok sam rezao luk za grah, zazvonio je mobitel.
“Ivane, jesi li ti platio zadnju ratu kredita? Zvali su me iz banke…” Glas moje mame bio je zabrinut.
“Jesam, mama, sve je pod kontrolom,” slagao sam bez razmišljanja. Nisam imao snage priznati joj da kasnimo s ratama.
Kad je Ana stigla kući i vidjela ručak na stolu, prvi put nakon dugo vremena nasmijala se iskreno.
“Hvala ti… Zaboravila sam kakav si kuhar bio dok smo još živjeli kod mojih.”
Sjeli smo zajedno i jeli u tišini. Osjetio sam kako se nešto mijenja – možda prvi put nismo pričali o novcu ili majstorima.
Ali idućeg dana problemi su nas opet sustigli. Majstor Dragan javio je da neće doći jer mu je sin bolestan. Kupaonica ostaje nedovršena još tjedan dana. Ana je opet bila na rubu suza.
Uvečer smo sjedili na podu spavaće sobe i gledali stare slike s Aninom bakom Marom.
“Znaš,” rekla je Ana tiho, “baka bi rekla da smo mi već bogati jer imamo jedno drugo i krov nad glavom.”
Pogledao sam je i pitao: “A što ako to nije dovoljno? Što ako nikad ne budemo kao drugi?”
Ana me pogledala kroz suze i nasmijala se: “Možda drugi samo bolje glume nego mi. Možda svi misle da su drugi sretniji nego što jesu.”
Te noći dugo nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o svemu što imamo i svemu što nam nedostaje – ne samo materijalno, nego i ono nevidljivo: sigurnost, mir, osjećaj da pripadamo negdje.
Ponekad mi se čini da svi oko mene znaju što rade – Damir iz susjedstva već ima gotovu kuću i dvoje djece; Mirela svaki dan objavljuje slike savršenog doma na Instagramu; čak i moj brat Goran u Mostaru šalje slike nove terase koju su napravili prošlog ljeta.
A ja? Ja sjedim na kartonskoj kutiji i pitam se hoću li ikad imati osjećaj da sam uspio.
Možda nisam jedini koji se tako osjeća? Možda svi mi ponekad mislimo da su drugi sretniji, a zapravo se svi borimo sa svojim strahovima i nesigurnostima?
Što vi mislite – jesmo li svi mi samo glumci u predstavi koju zovemo život ili stvarno postoje oni koji imaju sve pod kontrolom?