Pod istim krovom: Kada roditeljstvo postane teret – Moja borba za sebe i porodicu

“Ivana, opet si zaboravila kupiti pelene!” Damirov glas odjeknuo je kroz stan, oštar poput noža. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam pokušavala otvoriti staklenku s dječjom hranom. Leon je plakao u dnevnoj sobi, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. “Zar ti je toliko teško misliti na osnovne stvari?” nastavio je, ne skrivajući razočaranje.

Nisam mu odgovorila. Nisam imala snage. U meni je gorjela neka tiha tuga, osjećaj nemoći koji me pratio još od Leonovog rođenja. Prije samo godinu dana, bila sam druga žena – nasmijana, ambiciozna, puna planova. Damir i ja smo sanjali o velikoj porodici, vikendima na moru, zajedničkim večerama uz smijeh. A sada? Sada smo dvoje stranaca pod istim krovom, zarobljeni u svakodnevici koja nas melje.

Moja mama, Jasna, često je dolazila pomagati. “Ivana, moraš se sabrati radi Leona,” govorila bi dok bi ljuljala unuka. “Svi prolaze kroz ovo. I ja sam bila iscrpljena kad si se ti rodila.” Klimala bih glavom, ali nisam joj mogla objasniti koliko je teško ustati iz kreveta kad ti se čini da te sve boli – tijelo, duša, misli.

Jedne večeri, dok je Leon spavao, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu. Damir je gledao televiziju, ne obraćajući mi pažnju. Sjetila sam se naših prvih izlazaka, kako me znao gledati kao da sam jedina žena na svijetu. Sada su mu oči bile umorne, pune neizgovorenih zamjerki.

“Damire,” prošaptala sam kroz suze koje su mi navirale, “jesi li sretan?” Okrenuo se prema meni, iznenađen mojim pitanjem. “Ne znam više,” odgovorio je tiho. “Sve je nekako… teško.”

Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo izgubili – bliskost, nježnost, razumijevanje. Nisam znala kako dalje. Sljedećih dana pokušavala sam biti bolja majka i supruga: kuhala sam omiljena jela, igrala se s Leonom, smijala se na silu. Ali umor i tuga nisu nestajali.

Jednog popodneva, dok sam šetala s Leonom u parku, srela sam staru prijateljicu, Mirelu. Bila je uvijek vedra i puna energije. “Ivana! Kako si? Izgledaš iscrpljeno…” rekla je zabrinuto. Nisam mogla sakriti suze. Ispričala sam joj sve – o Damiru, o osjećaju da nisam dovoljno dobra majka ni žena.

Mirela me zagrlila i rekla: “Znaš li koliko nas to proživljava? Samo nitko ne priča o tome. Nisi sama. Moraš potražiti pomoć – zbog sebe i zbog Leona.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Navečer sam skupila hrabrost i rekla Damiru: “Mislim da trebam razgovarati s nekim stručnim. Ne mogu više ovako.” Pogledao me dugo, a onda tiho rekao: “I meni treba pomoć. Možda bismo mogli zajedno?”

Počeli smo odlaziti kod psihologinje, Sanje. Prvi susreti bili su teški – puno suza, ljutnje i priznanja koje nismo htjeli izgovoriti ni sami sebi. Ali polako smo počeli otvarati stare rane i učiti kako biti podrška jedno drugome.

Moja mama nije razumjela zašto idemo na terapiju. “Što će ti to? Samo si umorna, proći će…” govorila je. Ali ja sam znala da moram nešto promijeniti ako želim preživjeti.

S vremenom su se stvari počele mijenjati. Naučila sam tražiti pomoć kad mi treba, a Damir je naučio slušati bez osuđivanja. Leon je rastao okružen ljubavlju koju smo ponovno gradili iz temelja.

Ipak, bilo je dana kad bih poželjela pobjeći – daleko od pelena, svađa i nesanice. Ali sada znam da nisam sama u toj borbi.

Ponekad se pitam: Koliko nas šuti o svojim slabostima iz straha od osude? Koliko brakova puca jer nismo naučili tražiti pomoć na vrijeme? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori.