Nikad Nismo Sami: Kad Dom Postane Bojište Između Ljubavi i Dužnosti
“Opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku, Ivana! Koliko puta ti moram reći da struja nije besplatna?” Glas moje svekrve Milene parao je tišinu subotnjeg jutra. Damir je sjedio za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje. Lana je već bila pobjegla u svoju sobu, navikla na naše prepirke. Ja sam stajala u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala kruh.
“Nisam zaboravila, Milena, samo sam išla po Lanu da doručkuje,” odgovorila sam tiho, ali dovoljno glasno da me čuje. Znala sam što slijedi – još jedan dan u kojem ću brojati minute do večeri, do trenutka kad ću moći leći u krevet i barem na nekoliko sati zaboraviti gdje sam.
Damir je podigao pogled s novina. “Mama, pusti Ivanu na miru. Znaš da radi sve što može.”
Milena je samo frknula. “Sve što može? Da nije nje, ova kuća bi propala. Ali dobro, vi znate najbolje. Ja sam ionako ovdje višak.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Nisam htjela da Lana vidi mamu kako plače zbog bake. Nisam htjela da Damir opet šuti.
Navečer, kad su svi zaspali, sjela sam na balkon s cigaretom koju sam skrivala u staroj limenci za kekse. Pogledala sam prema svjetlima grada i pitala se gdje sam pogriješila. Prije tri godine, kad smo se doselili kod Milene jer je Damirov otac iznenada preminuo, mislila sam da će to biti privremeno. Damir je rekao: “Samo dok se mama ne oporavi.” Ali vrijeme je prolazilo, a mi smo ostali.
“Ivana, znaš da ne mogu ostaviti mamu samu,” rekao bi svaki put kad bih spomenula selidbu. “Ona nema nikog osim mene.”
“A što je sa mnom? Što je s Lanom? Zar mi nismo tvoja obitelj?”
“Jeste, ali mama je stara, bolesna… Ne mogu joj to napraviti.”
Tako su prolazili mjeseci. Milena je postajala sve zahtjevnija, a ja sve umornija. Svaki moj pokušaj da uvedem neki red ili promjenu završio bi svađom. “U mojoj kući se zna red!” vikala bi Milena. “Ako ti se ne sviđa, vrata su ti otvorena!”
Jedne večeri Lana mi je prišla dok sam slagala rublje.
“Mama, zašto baka uvijek viče na tebe?”
Zastala sam s majicom u rukama. “Baka je samo… umorna, dušo. Nije lako biti sama toliko godina.”
Lana me pogledala onim svojim ozbiljnim očima koje su previše toga vidjele za svojih osam godina. “Ali ti si tužna zbog nje. I tata ništa ne radi.”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu.
Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Damirom dok Milena bude na kontroli kod doktora.
“Damire, više ne mogu ovako. Ili ćemo se odseliti ili… ili ću ja otići s Lanom.”
Pogledao me kao da sam mu upravo rekla da planiram nestati bez traga.
“Ivana, ne možeš to napraviti! Pa gdje ćeš? Što će ljudi reći?”
“Ne zanima me više što će ljudi reći! Zanima me samo kako ćemo Lana i ja preživjeti još jednu godinu ovako! Ti biraš nju umjesto nas!”
Damir je šutio dugo, predugo. Znao je da govorim istinu.
Te večeri Milena je došla ranije iz ambulante i zatekla nas u tišini.
“Što se događa? Zašto ste svi tako smrknuti?”
Damir je prvi put pogledao majku u oči i rekao: “Mama, moramo razgovarati. Ivana i ja… razmišljamo o tome da se odselimo.”
Milena je problijedila. “Znači ostavljate me samu? Nakon svega što sam učinila za vas? Nakon što sam čuvala Lanu kad ste radili? Nakon što sam vas primila pod svoj krov?”
“Mama, nisi sama. Imaš susjede, imaš rodbinu… Možemo ti pomoći koliko treba, ali ovo više nije dobro ni za koga od nas,” rekao je Damir tiho.
Milena je počela plakati, a ja sam prvi put osjetila nešto nalik olakšanju – ali i krivnju koja me gušila.
Tjedni su prolazili u napetosti. Damir je pokušavao pronaći kompromis – predlagao je da Milena dođe živjeti s nama kad nađemo stan, ili da joj plaćamo pomoćnicu. Milena nije pristajala ni na što.
Jednog dana Lana se vratila iz škole uplakana jer ju je prijateljica zadirkivala: “Tvoja baka stalno viče na tvoju mamu! Svi to znaju!”
Te noći nisam spavala ni minute. Gledala sam Lanu kako spava i shvatila da više nemam izbora.
Sljedećeg jutra spakirala sam nekoliko stvari i rekla Damirovoj majci: “Milena, odlazim s Lanom kod svoje mame dok vi ne odlučite što ćete dalje.” Nije ništa rekla – samo me gledala s nevjericom.
Damir me molio da ostanem, obećavao promjene, ali znala sam da su to prazne riječi dokle god ne shvati gdje su mu prioriteti.
Danas živim kod svojih roditelja u Osijeku. Lana ide u novu školu i polako se smije opet. Damir dolazi vikendom – još uvijek traži rješenje koje bi svima odgovaralo.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam otišla ili sam napokon napravila nešto za sebe i svoje dijete. Je li moguće biti dobar suprug i dobar sin istovremeno? Ili uvijek netko mora biti žrtva?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li obitelj uvijek tamo gdje su naši korijeni – ili tamo gdje nas netko voli i poštuje?