Mužev Neprestani Apetit: Zašto Razmišljam o Katancu na Frižideru

“Opet? Dario, zar nisi prije sat vremena pojeo cijelu pizzu?” šapćem kroz polumrak, dok gledam kako svjetlo iz frižidera obasjava njegovu siluetu. On se okreće prema meni s osmijehom djeteta uhvaćenog u nestašluku. “Ma, ljubavi, samo malo jogurta. Znaš da ne mogu zaspati gladan.”

Nisam ni svjesna kad je točno počelo. Možda još kad smo se tek vjenčali, kad mi je bilo simpatično što moj muž voli jesti. “Prava domaća kuhinja, to je ono što me drži uz tebe!” znao bi reći dok bi grabio još jednu porciju sarme. Ali sada, nakon deset godina braka, kad svako jutro pronalazim prazne kutije od sladoleda i tragove kruha po kuhinji, više nije smiješno.

Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Muškarac ti je kao dijete, samo mu daj jesti i bit će sretan.” Ali mama nije znala da će moj Dario biti kao troje djece zajedno. Sjećam se prošlog Bajrama kod njegove porodice u Bihaću. Njegova sestra Amela mi je šapnula: “Samo ti njega pusti, on uvijek jede kad je nervozan. Tako je bilo i kad smo bili mali.”

Ali što kad ta nervoza nikad ne prestaje? Što kad se tvoja svakodnevica pretvori u potragu za skrivenim čokoladama i stalno planiranje obroka? Počela sam skrivati kekse u ormaru s posteljinom. Jednom sam čak stavila Nutellu u kutiju za šivaći pribor. Dario je sve pronašao.

“Znaš li ti koliko je to nezdravo?” pitala sam ga jedne večeri dok sam skupljala prazne limenke od piva ispod kauča. “Znam, ali ne mogu si pomoći. Kad legnem, samo razmišljam o tome što ima u frižideru,” odgovorio je tiho.

Naša djeca, Luka i Ena, već su počela primjećivati. “Mama, tata opet jede noću!” smijala se Ena prošli tjedan. Luka je ozbiljno dodao: “Možda mu treba zaključati frižider kao u onom crtiću!”

Počela sam istraživati na internetu – postoji li stvarno katanac za frižider? Pronašla sam forume na kojima žene iz Zagreba i Sarajeva dijele savjete kako sakriti hranu od muževa. Jedna žena iz Tuzle napisala je: “Moj muž je jednom pojeo tortu za dječji rođendan noć prije proslave. Od tada sve zaključavam!”

Ali nije samo hrana problem. Sve češće se svađamo zbog sitnica. “Zašto si opet kupila toliko voća? Ionako ga nitko ne jede!” viče Dario dok ja pokušavam objasniti da djeca moraju jesti zdravo. On mi uzvraća: “A što fali bureku i jogurtu? To je prava hrana!”

Jedne večeri, nakon još jedne rasprave oko praznog frižidera, sjela sam na balkon i zaplakala. Sjetila sam se dana kad smo bili sretni, kad smo zajedno kuhali i smijali se. Gdje su nestali ti dani? Je li moguće da nas je običan apetit udaljio jedno od drugoga?

Moja prijateljica Ivana mi je rekla: “Moraš mu reći kako se osjećaš. Nije stvar u hrani, nego u tome što te ne sluša.” Ali svaki put kad pokušam započeti ozbiljan razgovor, Dario se našali ili promijeni temu.

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Ena me upitala: “Mama, hoćeš li ti i tata opet biti sretni kao prije?” Pogledala sam je i srce mi se steglo. Nisam imala odgovor.

Te večeri odlučila sam pokušati još jednom. Sjeli smo za stol nakon što su djeca zaspala.

“Dario, moramo razgovarati. Ovo više nije smiješno. Osjećam se kao da živim s nekim tko me ne čuje i ne vidi. Hrana nam uništava brak.” On me pogledao zbunjeno, ali prvi put bez osmijeha.

“Znam da imam problem,” rekao je tiho. “Ali ne znam kako da prestanem. Kad jedem, osjećam se bolje… barem na trenutak.”

Tada sam shvatila da nije stvar samo u hrani. Dario bježi od problema koje ne želi priznati – stres na poslu, briga za roditelje u Bihaću, osjećaj da nije dovoljno dobar otac ni muž.

“Možemo zajedno potražiti pomoć,” predložila sam. “Nisi sam u ovome.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlio me čvrsto.

Dani su prolazili sporo. Bilo je uspona i padova – nekad bi izdržao cijelu noć bez odlaska do frižidera, nekad bi opet pronašla praznu zdjelicu od pudinga ispod kreveta. Ali barem smo pokušavali zajedno.

Ponekad se pitam – koliko hrane treba pojesti da popuniš prazninu koju nosiš u sebi? I koliko ljubavi treba dati da ona bude dovoljna za dvoje?