Kad ljubav postane teret: Priča o žrtvi, razočaranju i izboru

“Ne mogu više, Emir! Ne mogu!” – povikala sam kroz suze, dok sam pokušavala skinuti mrlje s haljine tvoje majke. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Tvoja majka, teta Fikreta, opet je imala svoj dan – urlala je na mene da sam joj ukrala lijekove, da joj želim nauditi, da sam joj uništila život. A ti si stajao na vratima dnevne sobe, šutio i gledao kroz mene kao da sam zrak.

“Znaš da ona nije dobro. Treba joj pomoć. Ti si žena u kući, tvoja je dužnost…” – rekao si tiho, ali odlučno, kao da izgovaraš neku staru poslovicu koju su ti usadili još u djetinjstvu u Sarajevu.

“A gdje si ti, Emir? Gdje si ti kad ona noću lupa po vratima i viče? Gdje si kad mi prijeti nožem jer misli da sam joj otrovala čaj? Gdje si kad ne spavam po tri noći zaredom?”

Nisi odgovorio. Samo si slegnuo ramenima i otišao na balkon zapaliti cigaretu. Zrak je bio težak, ljeto u Zagrebu uvijek je sparno, ali meni je bilo još teže u prsima. Osjećala sam se kao zatvorenica u vlastitoj kući.

Dvadeset godina braka. Dvoje djece – Ena i Tarik. Toliko smo toga prošli: ratne godine, izbjeglištvo, povratak, kredit za stan, tvoje smjene u skladištu, moje noćne smjene u bolnici. Uvijek smo bili tim. Ali zadnje dvije godine, otkako se tvoja majka preselila kod nas nakon moždanog udara i dijagnoze demencije, sve se promijenilo.

Na početku sam se trudila. Kuhala sam joj posebna jela bez soli, vodila je na terapije, prala joj kosu kao djetetu. Ali kako je bolest napredovala, tako su nestajali i trenuci njezine nježnosti. Ostale su samo paranoje, uvrede i agresija. Djeca su počela izbjegavati kuću. Ena je upisala fakultet u Rijeci samo da pobjegne od svega. Tarik se zatvorio u sebe, stalno na mobitelu ili vani s društvom.

Jedne večeri, dok sam skupljala razbacane tablete po podu, tvoja majka me pljunula i rekla: “Ti si đavo! Ti si kriva što mi sin ne voli više mene!”

Te noći sam prvi put ozbiljno pomislila: ne mogu više. Nisam ja medicinska sestra 24 sata dnevno. Nisam ja socijalna služba. Ja sam žena koja želi živjeti svoj život.

Sutradan sam ti rekla: “Emire, moramo je smjestiti u dom. Ovo nije život ni za nju ni za nas.” Pogledao si me kao da sam ti upravo rekla da ću ti uzeti djecu.

“Nikad! Moja majka neće završiti u domu dok sam ja živ! Srami se! Kakva si ti žena? Kakva si ti Bosanka?” – vikao si toliko glasno da su susjedi sigurno čuli kroz zidove.

“A kakav si ti sin? Kakav si ti muž? Sve si svalio na mene! Gdje su tvoje ruke? Gdje je tvoja žrtva?”

Tada si rekao ono što me slomilo: “Ako ne možeš izdržati, idi! Ja ću se brinuti za svoju majku! Razvodim se od tebe!”

Nisam znala što me više boli – tvoje riječi ili činjenica da si spreman uništiti našu obitelj zbog osjećaja krivnje prema ženi koja nas sve polako uništava.

Dani su prolazili u tišini. Spavali smo u odvojenim sobama. Djeca su šaptala po hodniku. Tvoja majka je sve češće padala, a ja sam sve češće plakala u kupaonici da me nitko ne vidi.

Jednog jutra došla sam na posao iscrpljena do granice pucanja. Moja kolegica Ivana me povukla sa strane: “Ajla, nisi dužna žrtvovati svoj život zbog tuđe bolesti. Znaš li koliko žena kod nas pati jer ih obitelj gura u tu ulogu? Moraš misliti i na sebe!”

Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan. Po povratku kući zatekla sam te kako sjediš kraj kreveta svoje majke i plačeš kao dijete. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tugu umjesto ljutnje.

Prišla sam ti tiho: “Emire… Ne želim da biramo između nje i nas. Ali ako nastavimo ovako, izgubit ćemo sve – i nju i nas i djecu.”

Nisi ništa rekao. Samo si me pogledao očima punim boli.

Tjedan dana kasnije stigli su papiri za razvod. Potpisao si ih bez riječi.

Danas sjedim sama u stanu koji više ne prepoznajem kao svoj dom. Djeca dolaze vikendom, ali osjećam da su i oni izgubili dio sebe u ovoj borbi.

Pitam se: Jesam li sebična jer sam rekla dosta? Ili sam samo bila dovoljno hrabra da priznam svoje granice? Koliko još žena oko nas šuti i pati pod teretom tuđih očekivanja?

Možda će netko od vas razumjeti moju bol ili me osuditi. Ali recite mi – gdje završava dužnost, a gdje počinje pravo na vlastiti život?