Bitka za Leu i Filipa: Moj život nakon razvoda

“Ne možeš mi uzeti djecu, Jasmina!” Damirov glas je odjekivao stubištem, dok sam stajala na vratima s Leom u naručju. Filip je plakao u svojoj sobi, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. “Ne želim ti ništa uzeti, Damire. Samo želim da djeca budu dobro!” – odgovorila sam kroz suze, ali on nije slušao. Nikada nije slušao.

Trinaest godina braka prošlo je kao u magli. Sjećam se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci. Smijali smo se, sanjali, obećavali jedno drugome da ćemo uvijek biti tu. Ali život nije bajka. Prve godine bile su pune ljubavi, ali onda su došle brige, krediti, posao, svakodnevica. Damir je postao hladan, odsutan. Počela sam se truditi više – nova frizura, vježbanje, osmijeh na licu čak i kad mi nije bilo do smijeha. Drugi muškarci su mi upućivali poglede, ali on nije primjećivao ni kad bih obukla novu haljinu. Cvijeće sam dobivala samo za godišnjicu i Dan žena – iz dužnosti, ne iz ljubavi.

Najgore je bilo što sam se osjećala nevidljivo u vlastitom domu. Djeca su bila jedina svjetlost u mom životu. Lea je imala sedam godina, Filip devet. Njihove ruke oko mog vrata bile su moj spas. Ali Damir… On je bio tu samo fizički. Kad sam mu rekla da želim razvod, pogledao me kao stranca. “Zar ti nije dosta što imaš? Kuća, djeca, sigurnost? Što još tražiš?” Nisam znala kako mu objasniti da želim ljubav, poštovanje, razgovor.

Prijateljica Mirela me nagovorila da potražim odvjetnicu. “Jasmina, moraš misliti na sebe i djecu. Damir će ti uzeti sve ako ne budeš oprezna.” Tako sam upoznala Ivanu – mladu odvjetnicu s čeličnom voljom i toplim osmijehom. “Jasmina, borit ćemo se za tebe i tvoju djecu. Zaslužuješ mir i pravdu,” rekla mi je na prvom sastanku.

Ali Damir nije odustajao. Počeo je prijetiti: “Ako misliš da ćeš ih odvesti iz ovog stana, varaš se!” Jedne noći došao je pijan kući i vikao pred djecom. Filip se sakrio iza mene, Lea je plakala. Te noći sam odlučila – više neću dopustiti da nas uništava.

Sudski proces bio je pakao. Damir je pred sucem glumio savršenog oca: “Ja sam uvijek tu za svoju djecu!” A ja sam gutala knedle i šutjela o njegovim izlascima i ravnodušnosti. Ivana me tješila: “Samo istinu govori, Jasmina. Sud će prepoznati tko si ti.” Ali što ako ne prepozna? Što ako izgubim djecu?

Moja majka, Ankica, nije mi olakšavala situaciju: “Možda si trebala više šutjeti i trpjeti. Tako su naše bake radile.” Ali ja nisam htjela biti kao one – slomljene žene koje su šutjele dok su im duše venule.

Jednog dana Filip me pitao: “Mama, hoćemo li mi ostati zajedno?” Nisam znala što da mu kažem. “Uvijek ćemo biti zajedno u srcu, ljubavi moja,” šapnula sam mu kroz suze.

Damirova sestra Sanja dolazila je često: “Jasmina, misli na djecu! Nemoj ih odvajati od oca.” Nisam imala snage objašnjavati joj da djeca nisu igračke koje netko može uzeti ili ostaviti kad mu odgovara.

Na poslu su me gledali sažaljivo. Kolegica Emina mi je jednom rekla: “Znaš li koliko žena ovako završi? Muževi ih ostave ili one odu jer više ne mogu izdržati.” Osjećala sam se kao statistika, a ne kao osoba.

Jednog jutra, dok sam spremala Leu za školu, ona me pogledala ozbiljno: “Mama, hoće li tata opet vikati?” Tada sam shvatila da više nema povratka. Moram biti jaka zbog njih.

Na sudu je Damir iznio laži: “Jasmina je nestabilna, stalno plače pred djecom.” Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Gospodine sudac,” rekla sam drhtavim glasom, “ja samo želim mir za svoju djecu. Nikada im nisam naudila niti bih to mogla.” Ivana me stisnula za ruku ispod stola.

Dani su prolazili u neizvjesnosti. Noći bez sna, sati provedeni u razgovorima s Ivanom i psihologinjom koju mi je preporučila. Učila sam kako pomoći sebi i djeci da prebrodimo ovu oluju.

Konačno je stigla presuda: skrbništvo pripada meni, Damir ima pravo viđanja svakog drugog vikenda. Plakala sam od olakšanja i tuge istovremeno. Djeca su bila uz mene, ali osjećala sam prazninu gdje je nekad bio naš dom.

Danas živimo u manjem stanu u Zametu. Nije lako – svaki dan nosi nove izazove. Filip još uvijek pita za tatu prije spavanja, Lea crta slike na kojima smo svi zajedno. Ponekad se pitam jesam li donijela pravu odluku.

Ali kad ih gledam kako mirno spavaju, znam da sam učinila ono što sam morala.

Ponekad se pitam: Koliko žena još mora proći kroz ovo da bi društvo shvatilo koliko smo jake? Jesmo li stvarno same ili nas ima više nego što mislimo?