Zašto Me Stalno Uspoređuje s Njom? Moja Borba za Vlastitu Vrijednost u Sjeni Prošlosti
“Opet si zaboravila kupiti integralni kruh, Lejla. Alma nikad nije zaboravljala takve sitnice,” rekao je Dario, spuštajući vrećicu na stol. Njegov glas bio je tih, ali riječi su mi parale srce. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji našeg malog stana na Trešnjevci, osjećala sam se kao da sam nevidljiva, kao da nikada neću biti dovoljno dobra.
Sjećam se prvog puta kad sam upoznala njegovu majku, gospođu Zoricu. Pogledala me od glave do pete i rekla: “Alma je uvijek donosila domaće kolače kad bi dolazila. Znaš li ti uopće peći orahnjaču?” Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali sam se nasmiješila i promrmljala nešto o tome kako ću naučiti. Od tog dana, svaki moj korak bio je pod povećalom. Svaka moja greška bila je podsjetnik da nisam ona – savršena, nasmijana Alma, koja je ostavila trag u životima svih oko Darija.
Nisam znala koliko će me to proganjati. Dario i ja smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Kad mi je prvi put pričao o svom braku, rekao je samo da nije uspjelo. Nisam pitala više – vjerovala sam mu. No, kako su godine prolazile, Alma je postajala sve prisutnija u našem životu. Njene slike još su visile u hodniku njegove majke. Njene knjige stajale su na polici iznad našeg kreveta. Čak i njezina šalica za kavu još je bila u kuhinjskom ormariću.
“Lejla, možeš li mi pomoći oko ručka? Alma je uvijek znala što Dario voli jesti,” viknula bi Zorica iz dnevnog boravka kad bismo došli u posjetu. Ponekad bih poželjela viknuti: “Nisam ona! Nikada neću biti!” Ali nisam imala snage. Umjesto toga, šutjela bih i pokušavala pogoditi što bi im se moglo svidjeti.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko sitnica – ovaj put zbog pogrešno opranih košulja – sjela sam na balkon i zaplakala. Moja prijateljica Sanja me nazvala baš tada.
“Lejla, što ti je? Opet si plakala?”
“Ne mogu više, Sanja. Osjećam se kao da živim tuđi život. Kao da sam samo zamjena za Almu. Sve što napravim nije dovoljno dobro. Dario me stalno uspoređuje s njom, a njegova obitelj me gleda kao da sam uljez.”
“Znaš što? Vrijeme je da se zauzmeš za sebe. Nisi ti kriva što oni ne mogu pustiti prošlost. Ti si Lejla, nisi Alma!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Dariom.
“Dario, moramo razgovarati,” rekla sam dok je sjedio za stolom s novinama.
“Što je sad?”
“Ne mogu više ovako. Svaki dan me uspoređuješ s njom. Svaka sitnica koju napravim podsjeća te na Almu. Osjećam se kao duh u vlastitom životu. Zar ne vidiš koliko me to boli?”
Podigao je pogled s novina, zbunjen.
“Ma ne uspoređujem te… Samo… navikao sam na neke stvari. Alma je bila drugačija, znaš i sama…”
“Ali ja nisam ona! I nikada neću biti! Ako želiš živjeti s njezinom sjenom, reci mi odmah pa da znam na čemu sam!”
Nastala je tišina. Prvi put sam vidjela nesigurnost u njegovim očima.
“Lejla… nisam znao da te to toliko pogađa. Mislio sam da ti nije važno…”
“Važno mi je! Svaki put kad me usporediš s njom, osjećam se manje vrijednom. Kao da nikada neću biti dovoljno dobra za tebe ili tvoju obitelj.”
Dario je šutio dugo vremena. Otišao je iz stana bez riječi. Te noći nije se vratio.
Sljedećih dana osjećala sam se izgubljeno, ali i nekako lakše. Prvi put nakon dugo vremena nisam pokušavala biti netko drugi. Otišla sam kod Sanje na kavu i ispričala joj sve.
“Zaslužuješ nekoga tko će te voljeti zbog tebe, a ne zbog toga što podsjećaš na nekog drugog,” rekla mi je tiho.
Kad se Dario napokon vratio, bio je tih i zamišljen.
“Razmišljao sam o svemu,” rekao je. “Možda stvarno nisam pustio prošlost kako treba. Možda sam te povrijedio više nego što sam mislio… Ali ne znam kako dalje.”
“Ni ja ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da više ne želim živjeti u sjeni druge žene. Ako želiš biti sa mnom, moraš naučiti voljeti mene – sa svim mojim manama i vrlinama. Inače nema smisla.”
Dugo smo razgovarali tu večer. Nije bilo lako – ni za njega ni za mene. Njegova majka nije prestala komentirati, ali ja sam naučila postaviti granice.
Jednog dana, kad me opet upitala za orahnjaču, samo sam se nasmijala: “Gospođo Zorice, možda nisam Alma, ali mogu vam donijeti najbolji cheesecake iz kvartovske slastičarne!”
Po prvi put vidjela sam osmijeh na njezinom licu.
Danas još uvijek učim voljeti sebe i tražiti svoje mjesto pod suncem – bez obzira na tuđe usporedbe i očekivanja.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u sjeni tuđih uspomena? I kada ćemo napokon shvatiti da vrijedimo baš takvi kakvi jesmo?