Vratio se nakon pola godine i rekao: ‘To nije bila ljubav, nego bijeg od tebe’

“Vidiš li ti mene uopće, Lana? Ili vidiš samo ono što želiš da budem?” Njegov glas je bio tih, ali oštar kao nož. Stajao je na pragu, s torbom u ruci, a ja sam držala šalicu kave koja mi je drhtala u rukama. Bio je to isti prizor kao prije pola godine, kad je otišao bez riječi, samo s pogledom koji je govorio više od bilo kakvog oproštaja. Tada nisam plakala. Nisam ni sada. Samo sam osjećala kako mi se srce steže, kao da mi netko rukom pritiska grudi.

Sjećam se tog dana kad je otišao. Bio je studeni, kiša je lupkala po prozoru, a ja sam sjedila za stolom i gledala u njegovu praznu šalicu. Nije rekao ništa, samo je pokupio stvari i nestao. Moja mama, koja je došla sat kasnije, našla me kako sjedim u mraku. “Lana, što se dogodilo?” pitala je, ali nisam imala snage odgovoriti. Samo sam slegnula ramenima i pustila da tišina ispuni stan.

Prošlo je šest mjeseci. Šest mjeseci u kojima sam svaku večer gledala u vrata, nadajući se da će se pojaviti, ali i bojeći se tog trenutka. Moja prijateljica Mirela me tješila: “Ma pusti ga, Lana, nije on za tebe. Ti si previše dobra za takve.” Ali ja sam znala da nije stvar u tome tko je bolji ili gori. Stvar je bila u tome što smo oboje bježali – on od mene, ja od same sebe.

Kad se vratio, izgledao je starije. Oči su mu bile umorne, a brada neobrijana. “Mogu li ući?” pitao je, kao stranac. Samo sam klimnula glavom i pustila ga unutra. Sjeo je na kauč, pogledao oko sebe, kao da traži nešto poznato, nešto što je ostalo isto. “Sve si ostavila kako je bilo,” rekao je tiho. “Nisam imala snage mijenjati. Kao da sam čekala da se vratiš.”

Nasmijao se, ali to nije bio onaj smijeh kojeg sam voljela. Bio je gorak, umoran. “Znaš, Lana, kad sam otišao, mislio sam da bježim od tebe. Ali zapravo sam bježao od sebe. Od svega što sam postao uz tebe.”

Nisam znala što da kažem. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali i olakšanje. “Zašto si se onda vratio?” pitala sam, glasom koji je jedva bio više od šapata.

“Jer sam shvatio da to nije bila ljubav. To je bio bijeg. Oboje smo se pretvarali da smo sretni, ali nismo bili. Ti si željela nekoga tko će te spasiti, a ja sam želio nekoga tko će me razumjeti. Ali nismo znali ni spasiti ni razumjeti sami sebe.”

Sjetila sam se svih naših svađa, tihih dana kad nismo razgovarali, večera koje su završavale u tišini. Sjetila sam se kako sam ga molila da ostane, a on je gledao kroz mene, kao da sam prozirna. “Možda si u pravu,” rekla sam. “Možda smo samo bježali jedno od drugoga.”

Suze su mi navrle na oči, ali nisam plakala. Samo sam osjećala prazninu. “Što sad?” pitala sam. “Ne znam,” odgovorio je. “Možda je vrijeme da oboje prestanemo bježati.”

Tog dana, prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam mir. Nije to bio sretan završetak, nije bilo filmskog zagrljaja ni obećanja da će sve biti dobro. Samo dvoje ljudi koji su shvatili da je ponekad ljubav manje o ostajanju, a više o puštanju.

Nakon što je otišao, sjela sam na isti onaj kauč i gledala kroz prozor. Kiša je opet padala, baš kao i onog dana kad je otišao. Moja mama je došla kasnije, donijela mi pitu od jabuka i sjela kraj mene. “Lana, život ide dalje. Nisi prva ni zadnja kojoj se ovo dogodilo. Samo nemoj zaboraviti voljeti sebe.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala u praznu šalicu kave. Možda je to bio kraj jedne priče, ali i početak nečeg novog. Možda je vrijeme da prestanem čekati nekoga da me spasi i naučim biti sama sa sobom.

Ponekad se pitam – jesmo li stvarno voljeli, ili smo samo tražili izlaz iz vlastitih strahova? Može li se ljubav pretvoriti u bijeg, ili je bijeg samo dokaz da ljubavi nikad nije ni bilo? Što vi mislite – je li bolje ostati i boriti se, ili pustiti i krenuti dalje?