Vjera, molitva i svekrva: Kako sam preživjela krizu braka

“Ivana, kad ćeš ti već jednom naučiti kako se kuha prava sarma?” Glas moje svekrve, Milene, odjekivao je kroz kuhinju kao da sam opet mala djevojčica kojoj ništa ne polazi za rukom. Ruke su mi drhtale dok sam rezala luk, a suze koje su mi klizile niz lice nisu bile samo od njega. “Znaš, Marko voli kad je sarma baš onako kako sam ja radila. Nije ni čudo što je nervozan kad dođe s posla.”

Pogledala sam Marka, mog muža, koji je sjedio za stolom i šutke listao novine. Nije me pogledao. Nije rekao ni riječ u moju obranu. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam sama na svijetu, iako sam bila okružena ljudima. Bilo je to već treće jutro zaredom da me Milena kritizirala zbog nečega – jučer je to bio način na koji slažem rublje, prekjučer kako razgovaram s našom kćeri Lanom.

Nisam uvijek bila ovakva. Prije nego što sam se udala za Marka, bila sam vesela, puna života. Imala sam svoje prijatelje, svoj posao u knjižnici u Sarajevu, svoje male rituale – kava s Majom subotom ujutro, šetnje uz Miljacku. Ali nakon vjenčanja, sve se promijenilo. Marko je inzistirao da se preselimo kod njegovih roditelja u Zenicu dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. “To je samo privremeno,” govorio je. “Moja mama će ti pomoći s Lanom, bit će ti lakše.”

Ali ništa nije bilo lakše. Svaki dan bio je borba. Milena je imala mišljenje o svemu – kako hranim Lanu, kako perem suđe, čak i kako molim prije jela. “Kod nas se uvijek molilo naglas,” rekla bi, gledajući me ispod obrva kad bih šaptala svoju molitvu. Počela sam se osjećati kao uljez u vlastitom životu.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga što Lana nosi prekratku suknju (po Mileninim standardima), zatvorila sam se u sobu i počela plakati. Osjećala sam se bespomoćno. Marko je došao kasnije, sjeo na rub kreveta i tiho rekao: “Znaš da mama samo želi najbolje za nas.”

“A što je s onim što ja želim?” pitala sam ga kroz suze. “Zar ja nisam dio ove obitelji? Zar moje mišljenje ne vrijedi ništa?” Marko je šutio. Znao je odgovor, ali nije imao hrabrosti izgovoriti ga.

Te noći nisam mogla spavati. Uzela sam krunicu koju mi je baka ostavila i počela moliti. Nisam tražila čudo – samo malo snage da izdržim još jedan dan. U molitvi sam pronašla mir kakav nisam osjećala mjesecima. Počela sam svaku večer moliti za snagu, za mudrost, za Marka – da pronađe glas i stane uz mene.

S vremenom, počela sam primjećivati male promjene u sebi. Više nisam dopuštala da me Milenine riječi slome. Kad bi me kritizirala, duboko bih udahnula i ponovila u sebi: “Gospodine, daj mi snage.” Počela sam razgovarati s Lanom o svemu što me muči, a ona bi me zagrlila i rekla: “Mama, ti si najbolja mama na svijetu.” To mi je bilo dovoljno da izdržim.

Jednog dana, dok smo Milena i ja zajedno kuhale ručak, skupila sam hrabrost i rekla: “Milena, znam da želite najbolje za Marka i Lanu, ali ja isto želim biti dobra supruga i majka na svoj način. Molim vas da mi date malo prostora.” Pogledala me iznenađeno, ali nije ništa rekla. Samo je nastavila rezati mrkvu.

Te večeri Marko je došao kasno s posla. Sjeli smo na balkon dok su svi spavali. “Ivana,” rekao je tiho, “znam da ti nije lako ovdje. Znam da mama zna biti teška. Ali ne znam što da radim…”

“Marko, moraš odlučiti – hoćeš li biti muž ili sin? Ne možeš biti oboje istovremeno ako to znači da ja svaki dan patim.” Prvi put sam ga vidjela kako se lomi iznutra.

Sljedećih tjedana stvari su bile napete. Milena me izbjegavala, Marko je bio povučen. Ali ja nisam prestajala moliti. Vjerovala sam da će Bog pokazati put.

Jednog jutra Marko je došao do mene dok sam spremala Lanu za školu. “Razgovarao sam s tatom,” rekao je. “Imamo nešto novca sa strane… Možemo iznajmiti mali stan dok ne skupimo za svoj.” Nisam mogla vjerovati što čujem.

Preselili smo se u mali stan na periferiji Zenice. Nije bilo luksuzno – ali bilo je naše. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se slobodno disati.

Milena nam nije dolazila često u posjetu, ali kad bi došla, trudila sam se biti ljubazna – ne zbog nje, nego zbog sebe i Lanu.

Danas, kad pogledam unatrag, znam da me vjera spasila od toga da izgubim samu sebe. Molitva mi je dala snagu kad nitko drugi nije mogao ili htio pomoći.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas gubi sebe pokušavajući udovoljiti svima osim sebi? Možda je vrijeme da progovorimo – ili barem da počnemo moliti za hrabrost.