„Ustani i skuhaj mi kafu!” – Kako je moj šogor uništio našu obiteljsku idilu i zašto mu moj muž to nikada nije zamjerio

„Ajde, ustani i skuhaj mi kafu!”

Glas Daria, muževljevog brata, odjeknuo je kroz stan kao šamar. Bilo je subotnje jutro, sunce se tek provlačilo kroz prozor, a ja sam već osjećala težinu dana na ramenima. Pogledala sam prema Ivanu, svom mužu, tražeći u njegovim očima barem tračak podrške. On je samo slegnuo ramenima i zaronio dublje u novine, kao da ga se to ne tiče.

Dario je već tjedan dana kod nas. Trebao je ostati samo za vikend, ali „posao u Zagrebu se odužio”, pa je njegov boravak postao neodređen. Prvih dana sam se trudila biti dobra domaćica – spremala sam mu omiljene pite od jabuka, prala njegove košulje i slušala beskrajne priče o njegovim poslovnim „uspjesima”. Ali svaki dan je postajalo sve teže. Dario nije znao za granice. Ujutro bi očekivao doručak na stolu, popodne bi zauzeo cijelu dnevnu sobu i gledao utakmice, navečer bi komentirao kako bi ja mogla „bolje” voditi kuću.

Jednog dana, dok sam prala suđe, čula sam kako Dario viče iz dnevne sobe:

„Ej, gdje su mi čarape? Jel’ ti to više ne stigneš ni veš oprat?”

Stisnula sam zube i nastavila ribati tanjure. Ivan je sjedio za stolom i šutio. Kad sam ga kasnije pitala zašto ništa ne kaže, samo je promrmljao:

„Znaš kakav je on… Neće još dugo.”

Ali dani su prolazili, a Dario nije pokazivao namjeru da ode. Počela sam osjećati kako mi se srce steže svaki put kad bih ga čula kako ulazi u stan. Moja kćerka Lana povukla se u svoju sobu i sve rjeđe izlazila van. Navečer bih ležala budna i slušala kako Dario hrče na kauču, a Ivan diše tiho pored mene, kao da ga ništa ne dotiče.

Jednog jutra, dok sam kuhala kavu za sebe i Ivana, Dario je ušao u kuhinju u donjem rublju.

„Jel’ ima šta za jest?”

„Imaš jogurt u frižideru”, odgovorila sam hladno.

„A ti ne bi mogla ispeć’ jaja? Kod mene doma žena uvijek napravi doručak.”

Osjetila sam kako mi krv vrije. Okrenula sam se prema Ivanu koji je sjedio za stolom i gledao kroz prozor.

„Ivan, možeš li mu nešto reći?”

Ivan je slegnuo ramenima:

„Ma pusti ga, znaš kakav je…”

Te večeri sam prvi put zaplakala pred Ivanom. Sjela sam na rub kreveta i rekla:

„Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoj brat nema poštovanja ni prema meni ni prema tebi.”

Ivan me pogledao kao da prvi put vidi moju bol.

„Znaš da mu nije lako… Nema gdje drugo.”

„A meni je lako? Zar ja nemam pravo na mir? Na poštovanje?”

Ivan je šutio. U toj tišini shvatila sam koliko smo se udaljili.

Sljedećeg dana Lana mi je prišla dok sam slagala veš.

„Mama, kad će stric otići? Ne mogu učiti od buke.”

Pogladila sam je po kosi i osjetila knedlu u grlu.

„Ne znam, dušo. Nadam se uskoro.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim godinama koje sam provela gradeći ovaj dom, o kompromisima koje sam radila zbog Ivana, o tome kako sam uvijek bila ta koja popušta. Sjetila sam se svoje majke koja mi je govorila: „Obitelj je najvažnija.” Ali što kad obitelj postane teret?

Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Dariom. Dok je sjedio za stolom i tipkao po mobitelu, prišla sam mu.

„Dario, moramo razgovarati.”

Podigao je obrve:

„Šta sad?”

„Ovo više ne može ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Trebam svoj mir. Mislim da bi bilo najbolje da pronađeš drugi smještaj.”

Dario se nasmijao podrugljivo:

„Aha, sad ti smetam? Pa nisam ja kriv što mi brat nema kičmu.”

Te riječi su me pogodile jače nego što bih priznala. Pogledala sam Ivana koji je stajao na vratima kuhinje.

„Ivan?”

On je samo slegnuo ramenima:

„Ne znam što da kažem…”

U tom trenutku shvatila sam da više ne mogu čekati tuđu dozvolu za vlastitu sreću. Otišla sam u sobu, uzela torbu i izašla iz stana. Hodala sam satima po kiši, razmišljajući o svemu što sam žrtvovala za tuđu udobnost.

Kad sam se vratila kući kasno navečer, Dario je bio u svojoj sobi, a Ivan me čekao u dnevnoj sobi.

„Jesi dobro?” pitao je tiho.

Pogledala sam ga ravno u oči:

„Ne znam više tko smo mi. Ne znam gdje završava obitelj, a počinje moje dostojanstvo.”

Ivan nije imao odgovor.

Sada sjedim sama za kuhinjskim stolom i pitam se: Koliko još puta trebam preći preko sebe zbog tuđih očekivanja? Gdje prestaje obitelj, a počinje moja sloboda?