U sjeni svekrve: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Opet nisi dobro presvukla malog, Dajana. Pogledaj kako mu je pelena krivo namještena!” glas moje svekrve, Milene, parao je tišinu stana dok sam pokušavala umiriti uplakanog sina. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam joj ništa odgovorila, samo sam stisnula zube i nastavila s onim što sam radila.
Nije prošlo ni mjesec dana otkako sam rodila Leona, a već sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Milena se uselila kod nas pod izlikom da će mi pomoći oko bebe, ali od prvog dana njezina “pomoć” bila je sve osim toga. Svaki moj pokret bio je pod povećalom. “Zašto ga ne nosiš ovako? Zašto ga ne kupaš na moj način? U moje vrijeme djeca nisu plakala toliko!” Svaka rečenica bila je nova rana na mojoj nesigurnosti.
Moj muž, Ivan, u početku je govorio: “Pusti, mama samo želi pomoći.” Ali kako su dani prolazili, sve više se povlačio u sebe. Dolazio bi kasno s posla, večerao u tišini i nestajao pred televizorom ili mobitelom. Kad bih pokušala razgovarati s njim, samo bi odmahnuo rukom: “Nemoj sad, umoran sam.”
Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Leona, čula sam kako Milena šapuće Ivanu u kuhinji: “Dajana nije spremna za ovo. Previše je osjetljiva. Moraš joj više pomagati ili ćeš izgubiti dijete.” Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što me više boli – njezine riječi ili Ivanova šutnja.
Sjećam se dana kad smo Ivan i ja prvi put došli u ovaj stan. Bili smo puni snova, planirali smo zajednički život, putovanja, možda još jedno dijete. Sve je izgledalo moguće. A sada… sada sam osjećala da više nisam dobrodošla ni u vlastitom domu.
Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, Milena je sjela za stol i pogledala me ravno u oči. “Znaš, Dajana, ja sam tri sina odgojila bez ičije pomoći. Nije bilo lako, ali nisam se žalila kao ti. Danas su žene previše razmažene.” Osjetila sam kako mi krv vrije. “Nisam razmažena. Samo bih voljela da me netko podrži umjesto da me stalno kritizira”, izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Milena je odmah ustala i počela skupljati tanjure s takvom silinom da su zveckali po sudoperu. “Ako ti moja pomoć ne treba, reci odmah!” viknula je.
Ivan je ušao baš u tom trenutku. Pogledao me hladno: “Daj, Dajana, ne moraš uvijek praviti dramu. Mama nam pomaže koliko može.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Zar stvarno nitko ne vidi kroz što prolazim?
Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Zatvarala bih se s Leonom u sobu pod izlikom dojenja ili uspavljivanja. Noću bih plakala u jastuk, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno loša majka? Jesam li loša supruga?
Moja mama zvala me svaki dan iz Osijeka. “Drži se, Dajana. Znam da ti nije lako, ali moraš razgovarati s Ivanom. Ne smiješ dopustiti da te slome.” Ali svaki pokušaj razgovora završio bi svađom ili šutnjom.
Jednog popodneva, dok sam šetala s Leonom u parku, srela sam staru prijateljicu, Anu. Prepoznala je umor na mom licu prije nego što sam išta rekla.
“Dajana, što ti je? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.”
“Nisam ni spavala… Sve je nekako… previše”, priznala sam kroz suze.
Ana me zagrlila i rekla: “Znaš da nisi sama? I ja sam prošla kroz to kad mi je svekrva došla nakon rođenja Sare. Moraš postaviti granice. Ako nećeš zbog sebe, učini to zbog Leona.”
Te večeri skupila sam hrabrost i pričekala Ivana dok nije došao iz dnevne sobe.
“Ivane, moramo razgovarati”, rekla sam tiho.
On je uzdahnuo: “Opet? Što sad nije u redu?”
“Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama me stalno kritizira, a ti me ne podržavaš. Trebam te… Trebam da budeš uz mene, ne protiv mene.”
Ivan je šutio dugo vremena. Onda je samo rekao: “Ne znam što očekuješ od mene. Mama je tu da pomogne. Ako ti smeta, reci joj sama.”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam Leona kako mirno diše i pitala se kakvu mu budućnost pripremam ako ostanem ovdje – nesretna, slomljena.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Milenom mirno i bez optuživanja.
“Milena, znam da želite najbolje za Leona i za nas. Ali meni treba malo prostora da naučim biti majka na svoj način. Možete li mi dati priliku?”
Nije ništa odgovorila, samo je slegnula ramenima i izašla iz kuhinje.
Ivan je postajao sve odsutniji. Počela sam sumnjati da ima nekoga drugog ili da jednostavno više ne želi biti sa mnom.
Jedne noći odlučila sam spakirati nekoliko stvari i otići kod mame na nekoliko dana s Leonom.
Ostavila sam Ivanu poruku: “Moram pronaći sebe prije nego što izgubim sve što volim. Vratit ću se kad budem znala što želim.”
Dok sam sjedila u autobusu prema Osijeku s Leonom u naručju, osjećala sam tugu i olakšanje istovremeno.
Jesam li pogriješila što nisam izdržala još malo? Ili sam napokon napravila prvi korak prema tome da budem dobra majka svom sinu?
Što vi mislite – gdje završava pomoć, a gdje počinje gušenje? Koliko treba žrtvovati sebe zbog obitelji?