U sjeni njezine prošlosti: Suočavanje sa suprugovom bivšom i vlastitim nesigurnostima
“Opet si razgovarao s Lanom?” moj glas je drhtao dok sam stajala na pragu dnevne sobe, stežući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. Ivan je podigao pogled s mobitela, iznenađen mojim tonom.
“Ma, samo je pitala za onaj stari bicikl što ga je ostavila kod mene prije tri godine. Ništa posebno, Ana.”
Ali meni nije zvučalo kao ništa posebno. U meni je ključala neka čudna mješavina bijesa i tuge, osjećaj da nikada neću biti dovoljna, da ću uvijek biti samo druga po redu. Gledala sam ga, svog supruga, čovjeka kojeg sam voljela više od svega, i pitala se – što mu ona još znači?
Naša priča počela je kao iz bajke. Ivan i ja upoznali smo se na proslavi kod zajedničkih prijatelja u Sarajevu. On je bio duhovit, šarmantan, uvijek spreman na šalu. Ja sam bila povučena, sramežljiva, ali on je u meni probudio nešto što nisam znala da postoji. Zaljubili smo se brzo, gotovo djetinjasto naivno. Vjenčali smo se nakon godinu dana veze i preselili u Zagreb, gdje smo počeli graditi zajednički život.
Ali onda se pojavila Lana. Prvo kao ime u njegovim pričama – “Lana i ja smo jednom…”, “Lana je uvijek govorila…” – a onda i kao stvarna osoba. Prvo poruke, pa pozivi, pa povremeni susreti “slučajno” na kavi kad bi dolazila poslovno u grad. Nikada nije bilo ništa sumnjivo, barem ne na površini. Ali svaki put kad bih čula njezino ime, osjetila bih kako mi srce preskoči otkucaj.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom nakon večere, Ivan je dobio poruku. Vidjela sam kako mu lice ozari osmijeh.
“Tko ti piše?” upitala sam, pokušavajući zvučati nezainteresirano.
“Lana. Kaže da joj treba preporuka za posao u firmi gdje radi moj brat. Znaš da su oni nekad surađivali.”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom braku. Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaku njegovu riječ. Jesam li mu dosadna? Je li još uvijek voli? Zašto joj pomaže?
Moja najbolja prijateljica Mirela pokušavala me utješiti.
“Ana, ti si mu žena. On tebe voli. Lana je prošlost.”
Ali prošlost ima čudnu moć – ona nikada ne nestaje potpuno. Počela sam uspoređivati sebe s Lanom. Bila je uspješna arhitektica, uvijek dotjerana, puna samopouzdanja. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi, često umorna i raščupana nakon napornog dana s djecom. U ogledalu sam vidjela ženu koju nisam prepoznavala – nesigurnu, izgubljenu.
Jednog dana Lana je došla po bicikl. Ivan ju je pozvao na kavu. Nisam mogla odbiti – bilo bi preočito.
Sjedile smo za istim stolom, a između nas zrak je bio gust od neizgovorenih riječi.
“Znaš, Ana,” rekla je Lana nakon nekoliko minuta neugodne tišine, “Ivan je stvarno sretan s tobom. Često mi priča kako si ga promijenila nabolje.”
Nisam znala je li to kompliment ili prikrivena prijetnja.
“Drago mi je ako je tako,” odgovorila sam tiho.
Nakon što je otišla, Ivan me zagrlio.
“Znaš da te volim? Nemaš razloga biti ljubomorna na Lanu. Ona je dio moje prošlosti, ali ti si moja sadašnjost i budućnost.”
Ali riječi su bile samo riječi. Noću bih ležala budna i vrtjela po glavi sve njihove zajedničke uspomene koje sam znala iz njegovih priča. Pitala sam se jesam li ja samo zamjena za nju.
S vremenom su se moji strahovi prelili u svakodnevicu. Postala sam nervozna, svadljiva. Ivan se povlačio u sebe, a ja sam ga optuživala za stvari koje nije učinio.
Jedne večeri izbila je svađa kakvu nikada nismo imali.
“Ne mogu više ovako!” viknuo je Ivan. “Ne mogu stalno dokazivati da te volim! Ako mi ne vjeruješ, onda ne znam što više da radim!”
Plakala sam cijelu noć. Sljedećeg jutra nisam otišla na posao. Ostala sam ležati u krevetu, zureći u strop.
Mirela me nazvala.
“Ana, moraš razgovarati s njim iskreno. Ne možeš dozvoliti da ti prošlost uništi sadašnjost.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Navečer sam sjela s Ivanom za kuhinjski stol.
“Znam da te gušim svojim strahovima,” rekla sam kroz suze. “Ali ne znam kako da ih pobijedim. Bojim se da ću te izgubiti jer mislim da nikada neću biti kao ona.”
Ivan me pogledao s tugom u očima.
“Ne želim da budeš kao ona. Želim tebe – sa svim tvojim manama i nesigurnostima. Ali moraš mi vjerovati, Ana. Inače ćemo se izgubiti oboje.”
Tada sam shvatila – borba nije bila protiv Lane nego protiv mene same i mojih demona iz prošlosti: osjećaja manje vrijednosti koji su me pratili još iz djetinjstva kad su roditelji uvijek hvalili moju sestru Marinu jer je bila bolja učenica i ljepša djevojka.
Počela sam raditi na sebi – otišla sam kod psihologa, počela trčati svako jutro po Maksimiru i upisala tečaj crtanja koji sam oduvijek željela pohađati. Polako sam vraćala vjeru u sebe.
Ivan i ja smo krenuli ispočetka – s više iskrenosti i razumijevanja.
Ali ožiljci su ostali. I danas ponekad osjetim trnce ljubomore kad vidim poruku od Lane ili čujem njezino ime na radiju.
Pitam se: Možemo li ikada potpuno pobjeći od sjena tuđe prošlosti? Ili su one tu da nas podsjete koliko smo zapravo ranjivi?