U sjeni njegove majke: Bitka za naš brak
“Opet nisi došao?” glas mi je drhtao dok sam držala mobitel, gledajući kroz prozor na kišnu sarajevsku večer. “Mama se danas baš loše osjeća, Amra. Ne mogu je ostaviti samu,” odgovorio je Adnan, moj muž, po tko zna koji put u zadnjih šest mjeseci. Osjetila sam kako mi srce tone. “A što je sa mnom? Što je s nama?” prošaptala sam, ali on je već bio prekinuo vezu.
Sve je počelo prošle zime, kad je njegova majka, Senada, završila u bolnici zbog visokog pritiska. Prvih tjedan dana razumjela sam – ipak je ona žena koja ga je odgojila sama nakon smrti njegovog oca. Ali kad se vratio iz bolnice, nije se vratio kući meni. Ostao je kod nje. Prvo na nekoliko dana, pa tjedana. Sada su prošli mjeseci.
“Amra, ti ne razumiješ koliko je njoj teško,” ponavljao bi svaki put kad bih pokušala razgovarati. “A ti ne razumiješ koliko je meni teško biti sama!” viknula sam jednom, a on je samo šutio. Počela sam sumnjati – je li ovo zaista zbog njezine bolesti ili ona koristi svaku priliku da ga zadrži uz sebe?
Senada nikad nije bila oduševljena našim brakom. “Ti si dobra djevojka, ali Adnan je moj jedini sin,” govorila bi mi s osmijehom koji nikad nije dopirao do očiju. Kad smo se vjenčali, stalno je dolazila nenajavljeno, donosila mu omiljena jela i šaptala mu na uho kako ga nitko ne može voljeti kao ona. Ponekad bih ga zatekla kako joj masira stopala dok ona gleda televiziju i komentira kako sam ja preumorna da bih mu pružila pažnju koju zaslužuje.
Sada, kad ga nema, kuća mi odzvanja prazninom. Navečer sjedim sama za stolom, gledam naše slike s mora – on, ja i osmijeh koji tada nisam znala da će tako brzo izblijediti. Prijateljice mi govore: “Budi strpljiva, proći će ga to.” Ali što ako ne prođe? Što ako sam ja ta koja mora otići?
Jedne subote skupila sam hrabrost i otišla do Senadine kuće. Vrata mi je otvorila ona, u kućnom ogrtaču, s osmijehom koji me uvijek podsjeti na led. “O, Amra! Nisi najavila dolazak,” rekla je i pogledala preko ramena prema Adnanu koji je sjedio za stolom s tanjurom punim pite pred sobom.
“Došla sam vidjeti svog muža,” rekla sam tiho. Adnan me pogledao kao da sam upala u njegov svijet iz kojeg me već odavno izbacio. “Mama nije dobro danas,” rekao je brzo. Senada je teatralno uzdahnula i uhvatila se za srce.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovog sina?” obratila mi se Senada kad smo ostale same u hodniku. “Ti si mlada, imaš vremena za ljubav. Ja imam samo njega.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam joj htjela dati to zadovoljstvo.
“Adnane, hajde kući sa mnom,” zamolila sam ga kasnije. “Ne mogu sada, Amra. Mama…”
“A ja? Ja više nisam tvoja obitelj?”
Nije odgovorio.
Narednih dana pokušavala sam razgovarati s njim porukama, pozivima, čak sam mu ostavljala pisma na vratima njegove majke. Odgovarao bi kratko ili nikako. Počela sam gubiti vjeru u nas.
Moja mama mi je rekla: “Dijete moje, ne možeš se boriti protiv majčine ljubavi. Ali ni protiv manipulacije.” Sjetila sam se kako je Senada uvijek znala okrenuti stvari u svoju korist – kad bi Adnan nešto zaboravio ili pogriješio, uvijek bi krivila mene: “Da si ga bolje pazila…”
Jedne večeri nazvala me njegova sestra Mirela. “Amra, znaš li da mama ustvari izlazi svaki dan u park? Nije ona tako bolesna kako priča Adnanu.” Osjetila sam bijes i olakšanje istovremeno. Nisam luda! Nisam umišljala!
Sutradan sam otišla do njih opet. Zatekla sam Senadu kako pije kafu s komšinicom na klupi ispred zgrade. Kad me vidjela, odmah se uhvatila za štap i počela šepati prema ulazu.
“Adnane!” povikala sam kad sam ušla u stan. “Tvoja mama nije bolesna kao što ti priča! Pogledaj je!” On me pogledao zbunjeno, a Senada je počela plakati: “Ne vjeruješ svojoj majci? Nakon svega što sam učinila za tebe?”
Adnan je stajao između nas dvoje – između žene koju je izabrao i žene koja ga je rodila. “Ne znam više kome da vjerujem,” rekao je tiho.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o godinama koje smo proveli zajedno, o snovima koje smo gradili, o djetetu koje smo željeli imati. Sve mi se činilo daleko i nedostižno.
Sljedećih dana povukla sam se u sebe. Nisam više zvala ni pisala. Počela sam razmišljati o razvodu – ne zato što ga ne volim, nego zato što više ne mogu biti druga u njegovom životu.
Jedne večeri došao je pred vrata našeg stana. Izgledao je umorno i starije nego prije pola godine.
“Amra… mogu li ući?”
Pogledala sam ga bez riječi.
“Ne znam što da radim,” priznao je slomljenim glasom. “Mama me treba… ali i ti mi nedostaješ.”
“A što ti želiš? Ne što tvoja mama želi ili što ja želim – nego ti?”
Nije znao odgovoriti.
Sjedili smo dugo u tišini. Na kraju sam rekla: “Ne mogu više biti sama u ovom braku. Ili ćeš biti sa mnom ili nećeš biti uopće.”
Otišao je bez riječi.
Dani prolaze, a ja još uvijek čekam njegov odgovor – ali više ne čekam kao prije. Sada znam da vrijedim više nego što mi njegova šutnja daje do znanja.
Pitam vas: Koliko daleko biste vi išli zbog ljubavi? Je li moguće spasiti brak kad između vas stoji netko tko nikad neće pustiti vaše ruke?