Sve do zadnjeg daha: Priča o povratku, ljubavi i borbi s vlastitim sjenama
“Šta ti je, Harise? Zar misliš da ćeš tako lako pobjeći od svega?” Lana me gledala ravno u oči, a ja sam osjećao kako mi se ruke tresu. Bio sam tek nekoliko dana kod kuće, nakon dvije godine vojske u Puli, i već sam osjećao da me selo guši. Majka je svako jutro kuhala kavu i tiho uzdisala, otac je šutio i gledao kroz prozor, a brat Emir mi je dobacivao: “Sad kad si vojnik, valjda znaš šta hoćeš od života?”
Ali ja nisam znao. Nisam znao ni šta osjećam prema Lani, djevojci koju sam upoznao na autobusnoj stanici u Sarajevu, dok sam čekao povratak kući. Bila je drugačija od svih koje sam poznavao – nosila je crveni šal i smijala se glasno, kao da se ne boji ničega. Prvi put kad sam je doveo u selo, komšije su šaptale: “Vidi ga, doveo Sarajku!”. Majka je samo stisnula usne.
“Haris, sine, znaš da ovdje nije lako. Ljudi su zavidni. A ona… ona nije odavde,” govorila je tiho dok smo prali suđe. “Znam, mama. Ali meni je stalo do nje.”
Nisam joj mogao objasniti kako mi Lana daje snagu da dišem punim plućima. Ali svaki put kad bismo šetali poljem iza kuće, osjećao sam pogled sela na leđima. Emir mi je jedne večeri rekao: “Pazi šta radiš. Neće ti niko oprostiti ako odeš za njom u Sarajevo. Tata računa na tebe ovdje.”
Tata… Njegove ruke su bile ispucale od zemlje, a oči umorne od brige. “Haris, zemlja je naša sigurnost. Grad je za one koji nemaju korijena. Ti si moj sin – ne zaboravi to.”
Ali ja sam već bio podijeljen na pola. S jedne strane selo, mirisi djetinjstva, obaveze i očekivanja. S druge strane Lana, njezin svijet pun svjetla i mogućnosti.
Jedne večeri, dok smo sjedili na klupi ispred kuće, Lana me pitala: “Zašto se bojiš reći im istinu? Zašto misliš da nisi dovoljno dobar za mene?”
Nisam znao odgovoriti. U meni su se miješali stid i bijes. Znao sam da me selo vidi kao nekoga tko je otišao i vratio se drugačiji – možda slabiji, možda izgubljeniji.
“Lana, ja… Ja ne znam gdje pripadam. Ovdje sam stranac jer volim tebe. U Sarajevu bih bio stranac jer dolazim sa sela.”
Ona me zagrlila i šapnula: “Pripadaš tamo gdje voliš i gdje te vole.”
Ali ljubav nije bila dovoljna da utiša glasove oko nas. Jednog dana otac je došao kući ljut: “Sramotiš nas! Cijelo selo priča kako ćeš otići za ženom u grad! Šta će biti s našom zemljom? S našim imenom?”
Majka je plakala u kuhinji. Emir mi više nije govorio ni dobar dan.
Lana je osjećala teret svega toga. Počela je dolaziti rjeđe. Jedne nedjelje rekla mi je: “Ne mogu više gledati kako se mučiš između njih i mene. Ako me voliš, bori se za nas. Ako ne možeš – pusti me da idem.”
Te noći nisam spavao. Gledao sam kroz prozor u maglu koja se spuštala niz polja i pitao se: jesam li kukavica ako ostanem? Jesam li izdajica ako odem?
Sljedećeg jutra ustao sam prije svih i otišao do oca na njivu.
“Tata,” rekao sam tiho, “znam da si sve dao za ovu zemlju. Ali ja moram probati živjeti svoj život. Volim Lanu i želim otići s njom u Sarajevo.”
Pogledao me dugo, bez riječi.
“Ako odeš, nemoj se vraćati kad ti bude teško,” rekao je napokon.
Srce mi se slamalo dok sam pakirao stvari. Majka mi je stavila križ oko vrata i šapnula: “Samo budi sretan, sine.” Emir nije ni izašao iz sobe.
Lana me čekala na autobusnoj stanici. Držali smo se za ruke dok smo gledali kako selo nestaje iza nas.
Život u Sarajevu nije bio lak – posao sam našao tek nakon mjesec dana, Lana je radila dva posla da platimo stanarinu. Nedostajala mi je majčina juha i miris sijena poslije kiše. Ali svake večeri kad bih zaspao pored Lane, znao sam da nisam pogriješio.
Godinu dana kasnije vratio sam se prvi put kući. Otac me nije zagrlio, ali mi je stisnuo ruku jače nego ikad prije.
Danas znam da hrabrost nije samo ostati ili otići – hrabrost je priznati sebi što želiš i boriti se za to, bez obzira na cijenu.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe snove iz straha od osude? I koliko nas bi bilo sretnije kad bismo imali snage reći – ovo sam ja, ovo želim?