Sramota u tridesetoj: Zašto mi mama ne da da volim?

“Opet kasniš, Marta. Pavle te opet zadržao?” Majčin glas para tišinu stana dok skidam cipele u hodniku. Osjećam kako mi obrazi gore, ali ne od zime, nego od srama. Znam što slijedi – ista scena, ista pitanja, ista tiha osuda. “Mama, imam trideset godina. Nisam dijete.” Moje riječi vise u zraku, nemoćne pred njezinim pogledom.

“Nisi dijete, ali se tako ponašaš. Dokle ćeš lutati s tim Pavlom? Zar ne vidiš da nije za tebe?”

U meni ključa bijes i tuga. Pavle je sve što sam ikad željela – topao, pažljiv, čovjek koji me razumije i voli onakvu kakva jesam. Ali za moju mamu on je samo “onaj iz Dubrave”, netko tko ne pripada našem svijetu. “Marta, ti zaslužuješ više!” ponavlja mi svaki dan, kao da su njezine riječi zakon.

Otac sjedi za stolom, lista novine i šuti. Nikad se ne miješa, ali njegov pogled govori više od riječi – umoran je od naših prepirki, ali nikad neće stati na moju stranu. U ovoj kući, mama je uvijek bila ta koja odlučuje.

Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Zašto još uvijek živim ovdje? Svi moji prijatelji su već otišli – Iva ima svoj stan na Trešnjevci, Ana živi s dečkom u Novom Zagrebu. Samo ja svako jutro pijem kavu u kuhinji s roditeljima i slušam iste priče o tome kako su oni sve žrtvovali za mene.

Pavle me čeka ispred zgrade. “Opet si kasnila?” pita tiho dok me grli. Osjećam kako mu srce lupa brzo, kao da se boji što će biti dalje. “Ne mogu više ovako, Marta. Ili ćemo zajedno ili nikako.” Njegove riječi me presijeku. Znam da je u pravu, ali kako da ostavim roditelje? Kako da ostavim mamu koja mi svaki dan govori da sam joj sve na svijetu?

Jedne večeri, dok sjedimo za stolom, mama iznenada izgovara: “Zvala me teta Ljiljana. Kaže da je njezin sin Ivan opet slobodan. Pravi dečko, fakultetski obrazovan, radi u banci…” Pogledam je u nevjerici. “Mama! Ja volim Pavla! Zar to ništa ne znači?”

“Znači da si tvrdoglava i naivna!” viče ona. “Ivan bi te poštovao, pružio ti sigurnost! Pavle nema ni stalni posao! Što ćeš s njim? Živjeti od ljubavi?”

Te noći ne mogu spavati. Gledam u strop i pitam se jesam li stvarno sebična ako želim biti s nekim tko nije po maminim mjerilima. Sjećam se djetinjstva – kako me uvijek držala blizu sebe, štitila od svega lošeg. Ali sada me ta zaštita guši.

Pavle predlaže da iznajmimo mali stan na Knežiji. “Nije luksuzno, ali bit ćemo zajedno”, kaže mi dok šetamo Jarunom. U njegovim očima vidim nadu, ali i strah – zna koliko sam vezana za roditelje.

Kad sam to spomenula mami, nastao je pakao. “Ako odeš s njim, zaboravi da imaš majku!” vrišti ona kroz suze. Otac šuti, ali vidim mu u očima tugu i razočaranje.

Prolaze dani u napetosti. Pavle je sve udaljeniji; osjećam kako gubim i njega i sebe. Jedne večeri vraćam se kući ranije i čujem mamu kako razgovara s tetom Ljiljanom: “Ne znam što ću više s njom… Sramota me pred susjedima! Svi pitaju kad će se udati… A ona još uvijek luta s tim Pavlom!”

Suze mi naviru na oči. Nisam znala da je toliko boli što nisam ispunila njezina očekivanja. Ali što je sa mnom? Zar ja nemam pravo na sreću?

Pavle mi šalje poruku: “Marta, odluči se. Volim te, ali ne mogu više čekati.”

Te noći sjedim sama u svojoj sobi i pišem pismo mami:

“Draga mama,
Znam da si sve radila za moje dobro. Znam da si se žrtvovala i da želiš najbolje za mene. Ali ja više ne mogu živjeti po tvojim pravilima. Volim Pavla i želim pokušati s njim, makar pogriješila. Molim te da me pokušaš razumjeti.
Tvoja Marta”

Ostavila sam pismo na stolu i otišla kod Pavla. Prvi put osjećam slobodu i strah istovremeno.

Dani prolaze bez odgovora od mame. Otac mi šalje poruku: “Mama ti je tužna, ali zna da moraš živjeti svoj život.” Pavle me grli svake večeri dok gledamo zalazak sunca s našeg prozora.

Ali ponekad, kad legnem navečer, pitam se: Jesam li izdala svoju obitelj? Je li moguće biti sretan ako znaš da si nekoga povrijedio?

Možda vi znate odgovor: Gdje završava dužnost prema roditeljima, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?