Šezdeset godina i opet volim: Ljubav koja je sve promijenila
“Jel’ ti normalna, mama? Što će selo reći?” Ivana je vikala dok sam ja stajala pred ogledalom, pokušavajući odlučiti hoću li obući onu crvenu haljinu koju nisam nosila godinama. Ruke su mi drhtale, ali ne od straha, nego od uzbuđenja. Srce mi je tuklo kao da imam dvadeset, a ne šezdeset godina.
“Ivana, ja…” pokušala sam objasniti, ali riječi su mi zapinjale u grlu. U tom trenutku zazvonio je mobitel. Na ekranu je pisalo: “Luka zove”. Moj sin. Znači, već su se dogovorili da me svi redom ispitaju.
“Mama, čujem da si opet s tim Stjepanom viđena na kavi. Što ti to treba? Zar ti nije dosta svega što si prošla s tatom?”
Udahnula sam duboko. “Luka, Stjepan nije tvoj otac. On je netko tko me nasmijava, tko me sluša… Tko me vidi.”
S druge strane tišina. Onda samo: “Ne znam što da ti kažem. Samo pazi na sebe.”
Zatvorila sam oči i pustila da me preplavi val tuge i sreće u isto vrijeme. Nakon smrti mog muža prije sedam godina, život mi je postao rutina: vrt, pijaca, crkva nedjeljom, povremeno kava s prijateljicama koje su sve više pričale o bolestima i unucima nego o životu. Mislila sam da je to to – da sam završila svoju priču.
A onda se pojavio Stjepan. Prvi put sam ga srela na groblju, dok sam palila svijeću na grobu svog muža. On je stajao nekoliko redova dalje, pogrbljen, s cvijetom u ruci. Pogledi su nam se sreli i samo je klimnuo glavom. Sljedeći put smo se sreli na tržnici. Pomogao mi je nositi vrećice do auta i usput pričao viceve koje sam čula još kao djevojčica u Sarajevu.
Nisam ni primijetila kad sam počela čekati subotu samo da ga vidim. Prvo kava na tržnici, onda šetnja uz Savu. Počela sam se smijati glasnije, češće gledati u ogledalo, kupovati sebi cvijeće. Djeca su to primijetila i počela postavljati pitanja.
Jednog dana Ivana me dočekala s ozbiljnim izrazom lica: “Mama, ljudi pričaju svašta. Kažu da si poludjela za nekim udovcem iz susjedstva. Ne možeš tako! Što će reći naši rođaci u Mostaru?”
“Ivana, meni je dosta tuđih mišljenja! Cijeli život sam radila što se od mene očekivalo – udala se mlada, rodila vas dvoje, radila dva posla da vas školujem… Sad prvi put želim nešto za sebe!”
Plakala je. Ja sam plakala. Onda smo se zagrlile i šutjele dugo.
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Selo je počelo šaptati. U trgovini bi me žene gledale ispod oka, a susjeda Mara mi je jednom dobacila: “Jesi li ti sigurna da znaš što radiš u tim godinama?”
Stjepan je bio moj oslonac. “Pusti ih, Ljiljana,” govorio bi mi dok smo sjedili na klupi kraj rijeke. “Neka pričaju. Mi znamo što osjećamo.” Imao je osmijeh koji bi otopio i najtvrđe srce.
Ali ni njemu nije bilo lako. Njegova kćerka Sanja nije htjela ni čuti za mene. “Tata, sramotiš nas! Zar ti nije dosta što si nas ostavio kad si otišao raditi u Njemačku? Sad još ovo!”
Jedne večeri sjeli smo zajedno na terasu mog stana u Zagrebu. Kiša je lagano padala po prozoru.
“Ljiljana, misliš li da griješimo? Možda su djeca u pravu… Možda smo sebični?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Stjepane, cijeli život smo živjeli za druge. Sad prvi put živimo za sebe. Ako je to grijeh, neka bude.”
Te riječi su nas povezale još jače.
Ali problemi nisu nestali. Luka mi je prestao dolaziti na ručak nedjeljom. Ivana se povukla i rijetko zvala. Osjećala sam krivnju – kao da biram između djece i vlastite sreće.
Jednog dana došla sam kod Ivane bez najave. Unuka Petra otvorila mi je vrata i potrčala mi u zagrljaj.
“Baka, hoćeš li opet doći s onim smiješnim dedom? On zna pričati najbolje priče!”
Ivana je stajala iza nje, umorna i tužna.
“Mama, bojim se za tebe… Bojim se da ćeš opet biti povrijeđena.” Sjela sam pored nje i uzela joj ruku.
“Ivana, možda hoću biti povrijeđena. Ali barem ću znati da sam pokušala živjeti punim plućima. Zar nije to ono što si me uvijek učila – da budem hrabra?”
Nije odgovorila odmah, ali vidjela sam kako joj oči omekšavaju.
S vremenom su djeca polako prihvatila Stjepana. Prvi put smo zajedno slavili Božić – svi za istim stolom. Smijali smo se, plakali i prisjećali starih vremena.
Danas, kad šetam s njim po Jarunu držeći ga za ruku, osjećam se živom kao nikad prije.
Ponekad se pitam: Zašto društvo misli da ljubav ima rok trajanja? Zar nismo svi zaslužili drugu šansu – bez obzira na godine?