Ručak na dug: Kako me kolegica Sanja naučila da povjerenje ima cijenu
“Nemaš sitno? Ma nema veze, platit ću ti ručak, Sanja, samo mi vrati kad budeš mogla.”
Taj dan u kantini bio je kao i svaki drugi – miris graha, žamor kolega, a ja sam, kao i obično, sjedio za stolom s ekipom iz druge smjene. Sanja je došla zadihana, tražeći po torbi. “Joj, Mario, zaboravila sam novčanik doma! Možeš li mi posuditi za ručak?”
Nisam ni trepnuo. “Naravno, Sanja. Nema problema.”
Bio sam poznat po tome da uvijek pomažem. Kolege su mi često govorile: “Mario, ti si srce od čovjeka.” Uvijek sam vjerovao da smo mi u tvornici više od radnih kolega – bili smo kao druga obitelj. Zajedno smo prolazili kroz štrajkove, smjene bez kraja, pa čak i poplave kad bi Kupa podivljala.
Ali taj ručak… Taj obični grah s kobasicom postao je početak nečega što nisam mogao ni zamisliti.
Sanja mi nije vratila novac taj tjedan. Ni sljedeći. Prolazila bi pored mene u hodniku, nasmiješila se i rekla: “Ej, Mario! Kako si?” Nisam htio biti sitničav. Znao sam da ima dvoje djece, muž joj je ostao bez posla, a ona je često pričala kako jedva spajaju kraj s krajem.
Ali onda je došao drugi petak. Opet ista scena. “Mario, možeš li opet? Ovaj put stvarno ću ti vratiti čim dobijem plaću.”
Osjetio sam nelagodu, ali sam opet izvadio novčanik. “Ma nema problema, Sanja.”
Nakon toga, sve češće bi mi prilazila s raznim izgovorima – jednom joj je pukla guma na biciklu, drugi put je zaboravila karticu. Počeo sam brojati: pet puta u mjesec dana.
Jedne večeri kod kuće, dok sam sjedio s Jasnom, suprugom, uz čaj, ispričao sam joj sve.
“Mario, ti si stvarno dobar čovjek, ali ljudi znaju iskoristiti dobrotu. Moraš joj reći da to nije u redu,” rekla je Jasna tiho.
“Ali što ako stvarno nema? Ne želim da misli da sam škrtac,” odgovorio sam.
Jasna je samo slegnula ramenima: “Nije stvar u škrtosti nego u poštovanju.”
Sljedeći tjedan skupio sam hrabrost. Kad me Sanja opet zamolila za ručak, rekao sam: “Sanja, znaš da te cijenim kao kolegicu, ali već si mi dužna nekoliko puta. Možda bi bilo bolje da pitaš nekog drugog dok ne vratiš ono što duguješ.”
Njezino lice se promijenilo – iznenađenje, pa ljutnja. “Aha… Dobro onda. Nema veze,” promrmljala je i otišla.
Od tog dana počela me izbjegavati. U kantini bi sjela za drugi stol, prestala mi se javljati na hodniku. Čuo sam od drugih kolega da priča kako sam škrtac i kako joj nisam htio pomoći kad joj je bilo najteže.
Osjećao sam se izdano. Počeo sam preispitivati sve – jesam li pogriješio što sam bio dobar? Je li povjerenje stvarno tako lako izgubiti?
Jednog dana šefica Mira me pozvala u ured.
“Mario, čujem da imaš problema sa Sanjom? Ona se žali na tebe… Kaže da si ju javno ponizio pred svima.”
Bio sam šokiran. “Miro, samo sam joj rekao da mi vrati ono što duguje prije nego opet traži novac. Nisam htio ništa loše.”
Mira je uzdahnula: “Znam te godinama, Mario. Ali znaš kakvi su ljudi – kad im ne ide po volji, lako okrive druge. Samo pazi na sebe i ne uzimaj sve k srcu.”
Tih dana osjećao sam se kao stranac među svojim ljudima. Neki su me gledali ispod oka, drugi su šaptali iza leđa. Samo me kolega Dario tapšao po ramenu: “Ma pusti ih, Mario. Tko hoće biti iskren, zna istinu.”
Ali nije bilo lako. Počeo sam se povlačiti u sebe. Više nisam bio onaj veseli Mario koji svima pomaže. Počeo sam sumnjati u svakoga – kad bi me netko zamolio za uslugu, odmah bih pomislio: “Hoće li i ovaj iskoristiti moju dobrotu?”
Jednog dana nakon posla sreo sam Sanju na autobusnoj stanici. Stajala je sama, gledala u pod.
“Sanja…” započeo sam tiho.
Podigla je pogled – oči su joj bile crvene.
“Znam da si ljuta na mene,” rekao sam.
Samo je šutjela.
“Nisam ti htio nauditi. Samo… Znaš i sama koliko puta si me pitala za pomoć. Ja bih uvijek pomogao svakome od srca, ali… Mora postojati granica.”
Suze su joj krenule niz lice.
“Mario… Nisam znala kome više da se obratim. Sve mi se srušilo u životu… Ali nisi ti kriv što ja ne mogu vratiti dugove ni sebi ni drugima.” Okrenula se i otišla prije nego što sam stigao reći još nešto.
Te večeri dugo nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o svemu – o povjerenju, o granicama među ljudima, o tome kako dobrota može biti i slabost i snaga.
Danas više ne posuđujem novac olako. Naučio sam reći “ne” bez grižnje savjesti. Ali još uvijek me boli kad pomislim koliko lako povjerenje može biti izgubljeno i koliko teško ponovno stečeno.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi sami krivi kad nas ljudi iskoriste? Ili je svijet jednostavno takav – da dobrota uvijek ima cijenu?